U ovom dijelu želio bi ukratko opisati međusobnu povezanost prethodno opisanih oblika oglašavanja. Kako se oglašavanje ne temelji samo na navedenim modelima oglašavanja, želio bih „sliku“ ponešto i proširiti.
Dakle, osnovni zadatak banner oglasa je upoznati korisnike da neki proizvod/usluga postoji. Oglašavanjem na tražilicama omogućava se korisniku da sazna potrebne informacije o proizvodu a da bi mogao donijeti odluku o kupovini, dok se oglašavanjem na društvenim medijima pokušava preporukom „sugerirati“ korisniku da svoju, eventualnu, dilemu razriješi isprobavanjem proizvoda nekog od oglašivača, da prosto postavi pitanje: zanima li ga neka dodatna informacija…. Ali isto tako svaki od navedenih oglasnih metoda može imati i ulogu sredstva za izravnu prodaju dosegne li korisnika koji u tom trenutku ima neku potrebu koju mu taj proizvod može zadovoljiti, a proces donošenje odluke o kupovini toga proizvoda ne zahtjeva preveliko promišljanje ili se baš radi o proizvodu kojeg taj korisnik želi. Netko može kupiti npr. kartu za koncert Madonne, tako da klikne na banner i kupi kartu. Netko može tražiti preko tražilice članke o internet oglašavanju i preko sponzoriranog linka na tražilici koji se prikazuje na tim ključnim riječima vidjeti da se ubrzo održava konferencija o interenet oglašavanju, kliknut na link i kupiti kartu. Ja sam na Twitter-u ,jer je netko od ljudi koje pratim kupio WTFJeans, otišao na site , vidio o čemu se radi, nakon nekoliko sati sam ponovo otišao na stranicu i kupio traperice preko interneta.
Kada je riječ o društvenim medijima, ljudi koji su na Twitteru prateći neku sebi zanimljivu osobu znaju često otvarati iste stranice sljedeći stranice toj osobi zanimljive. Tim slijedom može na site-u, primjerice o WTF Jeans-u, na kojemu je ona kupila traperice i sam onaj koji odredjenu osobu prati , poveden njome, odmah ili poslije par sati kupiti iste.
Ali iza mnogih od stvari, koje se kupuju naizgled direktno, je malo duži proces odluke o kupovini. Spomenuo sam prije kupnju karte za koncert Madonna-e. Madona je svjetski poznati brand, pa je za posumnjati da bi gore opisanu aktivnost napravio korisnik da se radi o koncertu nepoznate mu muzičke grupe. U slučaju Madonna-e radi se o „zvijezdi“ koja je imala dugi niz godina offline brandinga. Korisniku koji je kupio kartu za njen koncert nije trebalo dugo odlučivati o kupovini. On je još i prije nego je znao da će se koncert održati sazrijevao u odluci da jednom na koncert ode.
U drugom slučaju korisnik ima potrebu za informacijama o internet oglašavanju, te je preko tražilice naišao na nešto dodatno što mu može pomoći, mogli bi reći da je naišao na supstitutivni proizvod koji će mu, također pružiti edukaciju kakvu je u startu tražio, te se odlučio na kupovinu.
U trećem slučaju (odnosno mojem) kupovine WTFJeans traperica, moglo bi se reći da se radi o skoro, pa impulsnoj kupovini. Osoba je prateći sebi zanimljivu ocijenila da je proizvod vrlo dopadljiv, jednako tako i sama ideja proizvoda, a jednako dopadljiv i nacin kako ekipa iz WTFJeansa komunicira sa svojim kupcima. Sve pobrojeno dovelo je do odluke o kupovini.
Istina je , medjutim, da postoji puno više faktora nego ih se navodi u zadnjih par članaka. Svaki proizvod ima vlastiti „prodajni put“, različiti brandovi unutar iste kategorije proizvoda targetiraju različite target skupine koje na različite načine donose odluke o kupovini; različite target skupine, također, konzumiraju na različite načine medije, pa oglašivači moraju poruku prilagoditi medijima koje koriste njihovi korisnici. Različiti brandovi svoje potencijalne korisnike „mame“ s različitim vrijednostima i prodajnim porukama. Klasično oglašavanje, također, ima velik utjecaj na kupovinu, posebno ze neke kategorije proizvoda. Ono što je, isto tako, istina jeste dabi svi oblici kojima poduzeće usmjerava komuniciranje prema svojim potencijalnim korisnicima trebali biti sinhronizirani. Dakle, bez obzira koji se sve kanali koriste da bi se doseglo korisnike, svi ti kanali moraju biti sinhronizirani, te se nadopunjavati, da bi se postigao maksimum, tj. da bi se postigla njihova međusobna sinergija, a time i maksimalna prodaja proizvoda.
Svi mi, htjeli to priznati ili ne, radi „onlinezacije“ naših života sve više konzumiramo online medij. Nije samo da online mediji oduzimaju vrijeme klasičnim medijima, već laptopi, smartphone-ovi, te nove kategorije tehnikalija poput iPod-ova, Kindle-ova i sličnih proizvoda omogućavaju nam da vrijeme koje smo ranije koristili za nešto drugo, pa nismo bili u mogućnosti biti u kontaktu s medijima, danas koristimo za praćenje medija. Sada u kontaktu s online medijima možemo biti i u autu, tramvaju, vlaku, dok smo u dućanu i biramo proizvod, dok šećemo cestom i tražimo na smartphone-u najbliži restoran… Ali, također, radi te drugačije konzumacije medija i promjena koje „onlinezacija“ donosi u naše živote, ona mijenja ne samo način na koji donosimo odluke o kupovini već i život sam.
Brandovima je digitalizacija omogućila aktivno uključivanje većeg broja svojih korisnika u njihov rad, međusobnu suradnju na novim proizvodima, sudjelovanje u biranju boje i oblika novih proizvoda…
Također, direktna komunikacija korisnika s brandovima je sve veća i sve više pod „pritiskom javnosti“. Ona ispada s jedne strane osobna, ali kako tu osobnu komunikaciju može pratiti svatko koga to zanima, komunikacija postaje onoliko javna koliko raste broj osoba koju zanima (pa ju onda neizravno prate). To mijenja način na koji brandovi mogu i trebaju komunicirati sa svojim korisnicima. To su neke nove stvari koje trebaju naučiti, uz sve ono što još, pored rečenog, trebaju raditi.
Uza sve spomenuto, a možda i nespomenuto, oglašivači će se morati više truditi prije svega postići kvalitetu svojih proizvoda/usluga, budući da se vijesti sve brže šire, a oglašivači ih sve teže kontroliraju. Brandovi će se u budućnosti još više trebati fokusirati na odgovor na pitanje „kako svojim korisnicima možemo uljepšati/poboljšati život“.
