Disclaimer – direktor sam i suvlasnik ad-net oglasne mreže koja je napravila novu formu oglasa ad-net Videopop.

Online banner oglašavanje je oduvijek imalo velik problem, a to je mjerljivost. Kada su vam dostupni svi instrumenti mjerenja, ali mjere se krive stvari, nastaje problem. Uz podatak o osnovnom broju prikaza oglasa i koliko ljudi je vidjelo oglas, banner oglašavanje nam je dalo i mjeru koliko je ljudi kliknulo na oglas i ta mjera se uzimala kao valuta uspješnosti kampanje. Oglašivači su sa klikovima po prvi puta dobili mjeru koju su smatrali relevantnom za usporedbu i procjenu uspješnosti odnosno neuspješnosti kampanje… Nažalost oglašivači su se često fokusirali na klik kao mjerilo uspješnosti i zbog toga kreirali oglase koji će privlačiti klikove zanemarujući kreativnost i na taj način štetili i samom brandu.

Klik intuitivno djeluje kao dobra mjera uspješnosti kampanja, zahtijeva aktivnost od korisnika i generira promet na stranice oglašivača, ali ono što nedostaje u toj slici je da povezanost između CTR-a i branding efikasnosti kampanje nikada nije bila dokazana istraživanjem. Ono što je dokazano ComScore-ovim istraživanjem „How Online Advertising Works: Whither The Click?“ je da dvije trećine korisnika interneta nikada ne klikaju na online oglase, a oko 20% korisnika interneta generira 80% svih klikova na oglase i da kampanje, bez obzira na niski CTR, imaju utjecaja na ponašanje korisnika. Možemo spominjati još mnoga istraživanja koja su dokazala isto, ali klik je još uvijek jak u očima olašivača jer im je ponuđen u svakom statističkom izvještaju kampanje. Kada bi maknuli CTR iz izvještaja tražilo bi se nešto drugo, isto što se traži kod offline kampanja, a to je kako je moj oglas utjecao na ponašanje kupca, odnosno da li mu se moj proizvod više sviđa i da li ga razmišlja kupiti. Naravno tu mjeru ne možemo dobiti direktno, već trebamo napraviti zasebno istraživanje i pitati korisnike, što zahtijeva vrijeme i novac. Stoga oglašivači često preskoče taj korak i ostanu pri kliku.

Ali, danas smo možda malo bliže onome što zaista želimo mjeriti i što je moguće pri pojedinim kampanjama direktno izmjeriti. Ta mjera je engagement odnosno angažiranost korisnika kod pojedinog oglasa. Što to točno znači? Korisnici uz pomoć kursora pokazuju svoju pažnju/interes prema pojedinim elementima na web stranici i dok se mjere CTR-a kampanja kreću ispod 0,5%, postotak korisnika koji prijeđu kursorom preko oglasa raste na 10%, dok se do 3% korisnika zadržava kursorom nad oglasom duže vrijeme.

Internet oglasna mreža ad-net je krajem prošle godine tržištu predstavila novi oglasni format – ad-net Videopop – čiji model naplate nije broj prikazivanih „klasičnih“ oglasa, već aktivacija Videopop oglasa koja se dešava kada se korisnici kursorom zadrže dulje od 3 sekunde nad „klasičnim“ internet oglasom. Dakle korisnici zadržavanjem od 3 sekunde na klasičnom banner oglasu aktiviraju učitavanje velikog oglasa koji „prekriva“ stranicu na kojoj se nalaze. Rezultati otvaranja/engagementa oglasa u testnim kampanjama varirali su od 1,36% do 3,17%, pri čemu su klasični oglasi bili izuzetno jednostavni i krativno ograničeni. Da još jednom sumiramo –  0,5% ljudi klika na oglas, do 10% ljudi prijeđe kursorom preko oglasa, a do 3% ljudi se nad oglasom zadržava određeno dulje vrijeme.

U ad-net-ovim testnim kampanjama novog formata Videopop format „klasičnog“ oglasa koji je bio najefikasniji za privlačenje i zadržavanje pažnje/kursora korisnika bio je tzv. wide skyscraper (160×600 pixela) sa prosječnim ER-om svih kampanja (Engagement Rate) od 2,58%. Sljedeći po redu je bio tzv. MPU (300×250 pixela) sa ER-om od 2,19 i zadnji od tri formata koji su mjereni je Leaderboard (728×90 pixela) sa prosječnim ER-om od 1,72%. Prosječni ER svih kampanja i svih mjerenih formata je bio 2,23% što je značajno više nego kada se za mjeru uzima CTR, koji je najčešće daleko niži od 0,5%.

Ni ova mjera ne može dati točne rezultate kako je oglas prihvaćen od korisnika i koliko je on utjecao na ponašanje korisnika, ali je puno precizniji nego što je CTR ikada bio.

Nakon poduže stanke uzrokovane veselim privatnim i poslovnim obavezama, vraćam se pisanju.  Vjerojatno neće  biti  jednako učestalo  kao kada sam krenuo, ali trudit ću se .

Dakle vratimo se na temu…

U internet oglašavanju, da bi distribuirali oglase na internet  stranice, služimo se programima koje nazivamo adserveri. Adserveri distribuiraju grafičke oglase (bannere) na stranice koje svakodnevno posjećujete, distribuiraju sponzorirane linkove na stranice Googlea kada zatražite rezultate pretrage za neki pojam, distribuiraju kontekstualne oglase na stranice medija (Xclaim je primjer jednog adservera koji smo sami izradili, a koji služi za distribuciju intext oglasa na hrvatske internet stranice), distribuiraju i grafičke oglase na mobilne internet stranice… uglavnom,  adserveri  su programi  kojima se korisniku prikaže oglas kada mu se na računalo, tablet ili mobitel učita neka internet stranica.

Tko sve koristi adserver?

Internet mediji

Prvi kojima je adserver potreban su internet mediji. Njima je adserver osnovno sredstvo rada. Putem njega oni prikazuju oglase svojim korisnicima, određuju koliko će se puta oglas prikazati, gdje će se prikazati, putem njega određuju koliko će ga ljudi vidjeti . Adserver  omogućava  internet medijima da rezultate kampanje (prikaze, klikove, CTR, doseg…) prikažu klijentu.

Internet oglasne mreže

Internet oglasne mreže putem adservera objedinjavaju oglasni prostor na više različitih medija. To im omogućava kreirati proizvode kakve mediji samostalno ne bi mogli imati. Ostale funkcije adservera koriste jednako kao što ga koriste i internet mediji.

Marketinške agencije

One adserver  koriste radi praćenja  rezultata kampanje na različitim medijima kroz jedinstveni sustav. Na taj način imaju kontrolu nad kompletnom kampanjom i objedinjene statistike. Zahvaljujući adserverima mogu vidjeti ukupne rezultate za svaki pojedinačni medij, ali i ukupne rezultate kampanje. Neki adserveri dopuštaju integraciju sa samim siteom koji se oglašava, što im daje uvid u dodatne efekte koje je kampanja mogla imati.

Oglašivači

Sve veći broj oglašivača počinje koristiti vlastiti adserver. Klijenti kroz vlastiti adserver mogu pratiti sva svoja ulaganja u internet oglašavanje, koja nisu uvijek preko iste agencije. Na primjer, ako klijent ima dvije agencije od kojih jedna radi dio zakupa na internetu a druga neki drugi dio, a svaka ima vlastiti adserver, klijent putem svoga adservera prati ukupne rezultate kampanje. Također, klijenti mogu svoj adserver integrirati  sa svojom internet stranicom i također pratiti veći spektar rezultata internet oglašavanja. Neki klijenti rade planiranje i zakup internet oglasnog prostora in-house, pa im je iz tog razloga potreban adserver.

Što trebate znati o adserverima…

Adserveri se razlikuju po raznim parametrima. Pri odabiru odgovarajućega trebate znati  koje sve potrebe imate, te na temelju tih potreba odabrati isti. U tekstu ću navesti neke osnovne  parametre i navesti kome su  oni potrebni.

Inventory management

Ova funkcija ključna je internet medijima i oglasnim mrežama. Svaki korisnik internet stranice generira učitavanja stranica, a s njima generira i impresije oglasa. Sve te impresije oglasa u nekakvom vremenskom periodu predstavljaju inventar (inventory) tog internet medija u tom vremenskom periodu. Kako se oglasni prostor na istoj stranici izmjenjuje (dva korisnika na istoj stranici mogu vidjeti dva različita oglasa) ovisno o tome koliko je koji oglašivač zakupio prikaza, tako adserver treba raspoređivati oglase da se postignu optimalni rezultati oglašivaču, a da pri tome optimalno troši inventar internet medija. On to radi analizirajući posjećenost  i  broj učitavanja stranica i još mnoge druge parametre, te na temelju toga „odlučuje“ kojem korisniku, gdje i kada će prikazati koji oglas.

Sljedeće je pojednostavljeni primjer kako oglasnim inventarom upravljaju adserveri s lošim inventory managementom:

Zamislite da određeni site u dva tjedna ima inventar od ukupno 140.000 prikaza oglasa, ali nema svaki dan 10.000 već  svaki dan drugačiji broj oglasa, no postoji  trend po danima koji se ponavlja iz tjedna u tjedan, a oglašivač u tom periodu zakupi kampanju od 130.018 prikaza oglasa.

Primjer:

U tablici vidimo da je adserver jednostavno podijelio broj zakupljenih prikaza po danima i da bi se svaki dan trebalo prikazati 9.287 prikaza oglasa. Kako svaki dan nema toliko inventara, tako se neprikazani broj prikaza mora prikazati u sljedećem danu. Problem nastaje pred kraj kampanje kada se 12. i 13. dana skupi  1.574 prikaza koji „kasne“, a 14. dana nema dovoljno prikaza da se kampanja potroši do kraja (fali 861 prikaz). Dakle ,inventar je bio 140.000 prikaza, kampanja 130.018 prikaza, 9.982 prikaza  je više nego  li je zakupljeno, a kampanji da bi se „ispucala“ falio je još  861 prikaz.

Adserveri sa dobrim invetory managementom analiziraju trenutačnu posjećenost, prikupljaju i analiziraju podatke iz prošlih razdoblja i na temelju njih rade procjene budućih prikazivanja. Oni tako npr. po podatcima od  prvih 7 dana, pretpostavljaju da će se s novim tjednom trend ponoviti, te da će, u ovom slučaju 8. dan biti sličan 1. danu (novi tjedan),  da neće biti dovoljno prikaza, pa će prikaze smjestiti u dane kada znaju da će ih biti više npr. 10. dan. Ovo je vrlo pojednostavljan primjer. Situacija je puno kompliciranija kada su u pitanju stotine kampanja koje se prikazuju u isto vrijeme i kod kojih svaka ima drugačije parametre prikazivanja. Dobar adserver sve te podatke prikuplja, obrađuje raznim algoritmima i pokušava maksimalno dobro iskoristiti oglasni inventar. Važnost inventory managementa dolazi do izražaja kada je site „rasprodan“, te kada se svaka „slobodna“ impresija treba iskoristiti.

Serviranje različitih formata oglasa

To je, također, funkcija kojoj trebate pridati pažnju. Uz to što adserver može prikazati, treba vidjeti koliko je teško ili komplicirano prilagođavati kreativu pravilima tog adservera. Uz klasične formate oglasa na internetu (728×90, 160×600, 300×250…) postoje i flaoting oglasi, roll-down, video oglasi i mnoga druga kompleksnija oglasna rješenja koja neki serveri mogu, a neki ne mogu servirati.

Targeting

Ova je funkcija, također,  posebno bitna medijima i oglasnim mrežama. Kakve funkcije targetinga pojedini adserver ima ovisi što će medij ili oglasna mreža moći ponuditi klijentu.

Neke osnovne opcije targetinga:

-          Oglašavanje po rubrikama – mogućnost da se oglasi prikazuju samo u određenom dijelu internet medija

-          Frequency capping – ograničavanje boja prikazanih oglasa po jedinstvenom korisniku, čime se postiže željeni doseg kampanje

-          Day-part targeting – ogalašavanja proizvoda samo u određenom vremenu u danu

-          Geo targeting / IP targeting – targetiranje po mjestu pristupanja na internet (grad, regija, zemlja), radi se na temelju IP adresa računala.

-          Targetiranje po browseru, rezoluciji ekrana i raznim drugim tehničkim specifikacijama

Neke naprednije opcije targetiranja:

-          Retargeting – na klijentovim stranicama cookiem „označavamo“ posjetitelje, te im nakon posjete na nekom drugom internet mediju ponovo prikazemo klijentov oglas

-          Behavioral targeting – pratimo ponašanje grupe korisnika na internetu i na temelju toga izvlačimo zaključke o njihovim interesima, na temelju čega im serviramo oglase za koje smatramo da bi ih mogli interesirati. Behavioral targeting ima mnoge podvrste.

-          Kontekstualno targetiranje – pretraživanjem riječ i na internet stranicama tražimo odgovrajući kontekst za oglas oglašivača

-          Mnoge druge…

Statistike kampanja

Također bitna funkcija adservera je na kvalitetan način prikažzati rezultate kampanje i  oglašivaču dati na uvid što više, njemu bitnih, pokazatelja uspješnosti kampanje. Osnovni podatci koje adservri daju su broj prikaza oglasa, broj klikova na oglas, omjer prikaza i klikova (CTR), a sve traženiji podatci su doseg kampanje, vrijeme provedeno uz oglas, analize kampanje po danima, VTR (broj korisnika koji su vidjeli oglas, ali nisu došli na stranice oglašivača klikom na oglas, nego naknadno upisivanjem web adrese ili traženjem oglašavanog  site-a kroz tražilicu… Neki od naprednijih adserver rješenja orijentiranih na serviranje zahtjevnijih kreativnih rješenja, daju statistike interakcija korisnika s oglasom.

Gore navedeno su neke osnovne funkcije adservera.  Neki adserveri su specijalizirani za neku od navedenih funkcija, a oni najbolji imaju kvalitetno riješenu većinu navedenih.

Ovo su još neke funkcije koje adserveri mogu imati:

Integracija s ostalim oblicima internet oglašavanja – kroz isto sučelje  upravljete svim oblicima internet oglašavanja, opciju serviranja oglasa na mobitelima, opciju medijskog planiranja, in-game advertising  i mnoge druge funkcije…

Najpoznatiji adserveri su Atlas adverising solutions od Microsofta i DoubleClick od Googlea, a uz njih su poznati i Adify, Mediaplex, 24/7 real media, Atlas, RedEye, EyeWonder, MediaMind (ex. EyeBlaster).

Većina stvari koje su gore pisane odnose se na grafičke oglase (bannere). Uz njih postoje i adserveri specijalizirani za serviranje tekstualnih oglasa ili intext oglasa, ali takve obično koriste oglasne mreže. U svijetu se kontinuirano razvijaju novi specijalizirani adserveri poput AdMob-a, specijaliziranog za serviranje oglasa na mobitelima. Apple, također razvija vlastiti adserver za serviranje oglasa na iPadu. S kontinuiranim rastom ulaganja u internet oglašavanje, možemo očekivati sve veći broj novih specijaliziranih adservera, a vjerujem da će se ubrzo i hrvatsko tržište adservera početi  ubrzano razvijati. Samo informacije radi, vrijednost UK adserver tržišta u 2006. je bila 33 milijuna funti, odnosno 287,5 milijuna kuna.

Ukoliko ste u media-marketing businessu, možda je već  vrijeme da počnete razmišljati o tome koji ćete vi koristiti.

IAB Europe je pred nekoliko tjedana izišao je sa službenim podacima ulaganja u internet oglašavanje u Europi. Kako i u Hrvatskoj imamo IAB (INAMA), tako je i Hrvatska slala svoje podatke. Podatci iz Hrvatske doneseni su na temelju financijskih izvještaja nekih online medija, informacija o rastu prihoda iz nekih online medija, informacija koje smo dobili iz agencija, procjena ljudi s online tržišta.

Prije nego što počnemo govoriti o internet oglašavanju trebamo imati na umu da postoje tri vrste AdEx-a:

1)      Ratecard AdEx – predstavlja „brojku“ koja se dobiva na način da se pomnoži broj prikaza/klikova određene kampanje s cijenama iz cjenika medija na kojem je ta kampanja zakupljena. Dakle,  on ne predstavlja točnu brojku koju je oglašivač ili agencija platila za neku kampanju, već samo vrijednost neke kampanje po cjeniku.

Ratecard AdEx je bitan marketinškim agencijama i oglašivašima zato što kroz njega mogu vidjeti što radi njihova konkurencija. U njemu se vidi koliko prikaza/klikova su kupili oglašivači, na kojem mediju, u kojem periodu. Na taj način konkurenti se međusobno mogu uspoređivati, a time i „natjecati“. U ratecard AdEx-u iznosi nisu toliko bitni jer svaka agencija ovisno o iznosima koje troše ne internet oglašavanje može  imati kod različitih medija različite popuste, pa tako ratecard AdEx ne predstavlja stvarne iznose koje je neka agencija ili oglašivač  potrošila na zakup oglasnog prostora. Također,  u ratecard AdEx ulaze sve kompenzacije, gratisi … ponavljam, on je bitan samo da se vidi što su korisnici vidjeli, nije bitno kako je taj oglasni prostor zakupljen.

Ratecard AdEx obično rade poduzeća za istraživanje tržišta na temelju podataka koje su dobili od internet medija na mjesečnoj razini i prodaju ih agencijama.

2)      Net AdEx – predstavlja točan iznos novaca koji su došli i ostali u online medijima. Dakle, tu nije bitno koja je kampanja, gdje su oglasi prikazani, bitan je samo novac koji su mediji zaradili. Net AdEx predstavlja ukupnu novčanu vrijednost koju su mediji prihodovali u određenom vremenskom razdoblju. Na temelju njega možemo vidjeti da li tržište internet oglašavanja raste ili pada, te koliki je taj rast ili pad. Metodologija za računanje net AdEx-a temelji se na prikupljanju financijskih podataka internet medija koji se prikupljaju u nekoj od revizorskih kuća koje jamče tajnost podataka. U net AdEx-u ne vide se prihodi pojedinog medija, već samo ukupna vrijednost svih medija koji su ušli u mjerenje.  Net AdEx je također i polaznica za gross AdEx.

3)      Gross AdEx – predstavlja vrijednost koju su oglašivači platili za internet oglašavanje; t j.kada neki oglašivač kupi kampanju na internetu preko agencije ili nekog posrednika, pa onda taj posrednik kupuje u njegovo ime kampanju kod drugih medija. Zbog toga što zakupljuje za više različtih klijenata oglasni prostor, oglašivač dobiva popuste kod tih medija i u velikom broju slučajeva ukupne ili djelomične popuste zadržava za sebe (ne temelju njih on financira svoj rad), te radi toga do medija ne dolazi kompletan novac. Net AdEx je mjerio samo taj dio koji dodaje u medije, a gross AdEx  je u računicu uzeo kompletan novac koji je oglašivač platio za internet kampanju. Pojednostavljeni primjer: oglašivač plati 10.000 kn za 10.000 prikaza ne nekom mediju preko nekog posrednika. Posrednik kod tog medija ima  popust od 20 % , pa dobije 10.000 prikaza za 8.000 kn. Preostalih 2.000 kn zadržavai za sebe. Net AdEx u ovom slučaju je 8.000 kn, a u slučaju gross AdEx-a je 10.000 kn.

IAB u svojim izvještajima koristi gross AdEx smatrajući da je potrebno izračunati iznos koji se odvaja za oglašavanje iz budžeta klijenata od kojega se hrane svi u lancu internet oglašavanja. Gross AdEx dobivaju na način da uzmu net AdEx i dodaju na njega procjenu popusta i provizija koje posrednici zadržavaju.

Sad kada smo prošli metodologiju, možemo započeti analizu.

Za daljnje čitanje potrebno je da znate da pod search spada i kontekstualno oglašavanje jer se ono na internet medijima „servira“ na temelju pretraživanja teksta stranice. I još jedna informacija koja je bitna – da najveći dio searcha otpada na Google, a on točne podatke daje samo za tržište Velike Britanije (što  mora po zakonu dati), a ostatak je procjena ljudi donesena raznim metodologijama.

Dakle, prva brojka je 14,7 milijardi eura!

Ta je brojka dobivena na temelju zbrojenih AdEx-a 23 europske zemlje (neke još nemaju IAB-a,  pa time i ne ulaze u istraživanje).

U SAD-u iznos je 16,2 milijarde eura, te se Europa polako približava SAD-u. Naspram prošle godine bilježi se rast internet oglašavanja u Europi za 4,5 %, što znači da je usporio, jer je 2008. u odnosu na 2007. rastao 20%. Smanjeni rast je zasigurno uzrokovala kriza. Ali, bez obzira na pad prema uporednim godinama, internet je vjerojatno jedini koji je u 2009. rastao, tako da bi se moglo reći da je pobjednik naspram svih ostalih oblika oglašavanja, te sada u Europi zastupa 18% ukupnih budžeta koji se odvajaju za oglašavanje.

Idemo sada proći formate! Internet oglašavanje je, za sada, podijeljeno na sljedeće formate: Display (kod nas banneri), classifiedes/directories (kod nas mali oglasi/direktoriji), paid search (oglašavanje na tražilicama i kontekstualno oglašavanje), te ostalo (pod što spada e-mail marketing, društvene mreže, itd.).

Prije brojki želio bih ponajprije razjasniti par stvari. Prva je da velik broj firmi koje koriste search, ne koriste display oglašavanje. Prije interneta, veliki broj malih i srednjih firmi nije si mogao priuštiti oglašavanje u medijima. To su koristila velika poduzeća koja su na TV-u, novinama, outdoor. Danas sva ta manja i srednja poduzeća mogu koristiti search i male oglase, te je to za internet praktički novi izvor prihoda (naspram klasičnih medija). Prije su mala i srednja poduzeća mogla u medijima, eventualno, koristiti klasične oglasnike. Poduzeća koja koriste display oglašavanje su ujedno i poduzeća čije oglase vidite i u drugim klasičnim medijima, te su display oglasi jedini koji imaju pravu konkurenciju u klasičnim medijima. Istina, i mali oglasi imaju konkurenciju u offline medijima, ali su toliko naprednija od svojih offline inačica, da ih u zemljama koje imaju visoku penetraciju korisnika interneta u potpunosti zamjenjuju.

Dakle, 46% ukupnih budžeta koji se odvajaju za internet oglašavanje idu na paid search (tražilice i kontekstualno). Kao što sam već rekao veliki  dio toga je od srednjih i manjih poduzeća (long tail), a dio od velikih oglašivača koji troše i na offline medije.

Na male oglase i direktorije odvaja se 23% budžeta za oglašavanje. To su uglavnom manja i srednja poduzeća koja lokalno oglašavanju svoje poslove, te su tu i razni oglasnici za zapošljavanje, kao  i mnogi drugi specijalizirani direktoriji koji nemaju svoje inačice u offline svijetu.

Na display (banneri) odvaja se 30% ukupnih budžeta namijenjenih internetu. Njih u najvećem slučaju koriste oglašivači kojima treba branding i koji su do razvoja interneta koristili u velikoj mjeri offline medije što rade i danas.

Naspram 2008. svi formati osim mali oglasi/direktoriji su rasli. Mali oglasi su najviše pogođeni krizom. To je i logično jer su najjače kategorije malih oglasa: prodaja automobila, prodaja nekretnina i zapošljavanje, pa su i te kategorije koje su najviže „patile“ radi krize.

Usporedni rast pa displaya je također logičan radi toga sto su se rezali i ukupni budžeti velikih poduzeća namijenjeni zakupu medija, pa bi se moglo reci da je display  oglasavanje „pobjedilo“ offline medije, jer je bez obzira na rezanja budžeta ipak zabilježilo rast.

Ni paid search nije iznenadjenje, budžeti su se iz brandinga vise fokusirali na prodaju i na što mjerljivije oblike oglašavanja, te je kriza možda još i pogurala paid search.

Gdje se tu nalazi Hrvatska…

Nažalost kod nas je internet oglašavanje palo i nalazimo se na predzadnjem mjestu na tablici zemalja ukljućenih u istraživanje, poredanih po postotku rasta trzišta. Kod nas je vrijednost trzišta palo 3%.

Ali da pojasnim, kod nas u 2008-oj najjači format su bili mali oglasi (posebno radi MojPosao.hr-a i Posao.hr-a), a u 2009-oj oni su najviše pali, za 33,1% sto bi u eurima iznosilo 2.165.345 € i taj pad je uzrokovao i pad ukupne vrijednosti tržišta internet oglasavanja u Hrvatskoj. Display oglašavanje u Hrvatskoj je raslo je za 6,2%, a paid search za 45,7%.

Radi toga smo na mapi smješteni uz Slovačku i Rumunjsku koje su također pale.

Mogli bi reći da ova prezentacija pokazuje gdje se nalazimo trenutačno, ali i gdje se trebamo nalaziti kroz par godina. Sumnjam da ce internet oglašavanje kod nas padati, kad tad moramo se početi približavati Europi i u ovom segmentu. Tako da mislim da nema razloga za strah.

Kompletnu prezentaciju AdEx-a Europe mozete preuzeti ovdje:

AdEx Europe – PPTX

AdEx Europe – PDF

Zadnjih je nekoliko dana aktualno smanjivanje pristojbe za HRT sa 80 kn na 60 kn. Vode se razgovori, raspravlja na skupovima, prijeti se, piše se… to je povod da i sam nešto napišem. Nadam se da me nakon ovog članka neće tužiti…

Dakle pobunio se HRT, pobunili se svi koji rade s HRT-om i kažu da to nije način… Interesa je toliko da boli glava, svako vuče na svoju stranu i svi se plaše za svoje guzice. Ali raščlanimo istinu (mozda samo moju) promatrajući je dio po dio. Drugačije ovdje i nije moguće. Osvrnut ću se ponajviše na onaj dio istine (ovim izdvojen iz cjeline ) koji mi je ponajbolje poznat. Taj dio ću zvati – istina broj jedan. Tako je, po meni , istina broj jedan da HRT uništava cijelo tržište oglašavanja već dugi niz godina. Kako se HRT hrani iz dva izvora, a to su pristojbe (temeljene na saborskoj odluci) koje svi mi plaćamo s jedne strane, a prodaja oglasnog prostora s druge strane, tako oni mogu s cijenama oglasnog prostora ići toliko nisko, da su naspram njih svi ostali mediji nekonkurentni. Dakle, ne samo konkurentske TV postaje kao RTL i NovaTV, već i tiskani mediji, internet mediji i svi ostali mediji koji žive od prodaje oglasnog prostora. Kako bi konkurirali HRT-u, konkurentske televizijske postaje morale su ići, također, nisko s cijenama oglasnog prostora po cijenicima, te dodatno davati velike popuste. Radi te situacije mnogi mediji , poput tiskanih teško im mogu konkurirati. Stoga, npr. u Hrvatskoj preko 60% oglašavanja otpada na TV! To je enormno mnogo u usporedbi s nekim zapadnoeuropskim zemljama gdje se na TV oglašavanje odvaja 25-30%. Dakle, mišljenja sam da HRT dampingom cijena oglasnog prostora šteti razvoju cijele industrije oglašavanja u Hrvatskoj.

Ali, nije to na kraju krajeva najveći problem. Mišljenja sam da je najveći problem što imamo javnu televiziju koja je samo po imenu javna! Hajd’mo prvo vidjeti što je to javna televizija i na ovim stranicama HRT-a

Prvo se kaže:

Javni RTV servisi su danas u Europi potrebniji više nego ikada kao jamci slobodnog formiranja javnog mišljenja u svim važnim dijelovima društva, jer ne moraju voditi brigu o interesima dioničara, već pružiti uslugu svima u društvu. Sve vlade i države moraju imati dovoljno povjerenja same u sebe, kao i u zrelost svojih demokracija, kako bi izgradili samostalan javni RTV servis u službi svojih građana, koji ima mehanizme kontrole i ispravljanja pogrešaka, ali i slobodu i odgovornost kako bi radio objektivno, korektno i nepristrano.

A sada ja vas pitam: kakvo javno mišljenje može formirati jedna javna televizija koja se hrani iz marketinških budžeta? Svi bi mi željeli imati slobodne sve medije, ali realnost je da mediji ovise o marketinškim budžetima. Nema budžeta, nema medija . Oni najveći oglašivači ne moraju prijetiti, ne moraju se dogovarati i pregovarati. Oni samo mogu zatvoriti pipu, što će medij kojem su je zatvorili osjetiti i razmisliti sljedeći put što će pričati.

Sada se pristojba pokušava smanjiti za 25% . Koliko se raznih interesa pojavilo? Kažu, nema dioničara, ali ima vanjskih kuća od kojih naša javna televizija „kupuje“ sadržaje . Te su vanjske kuće komercijalne. Znači li to da naša javna televizija sa svojim studijima, producentima i svim ostalim „profesionalnim“ djelatnicima, sa suvremenom opremom ne može i sama snimati? Koliko ljudi je zaposleno na našoj javnoj televiziji? Kolike su im plaće? Govori se i o menadžerskim ugovorima?! Koji su im ciljevi? Kako se oni brinu zadržati svoj posao, biti bolji i produktivniji? Imaju li oni neke „targete“ koje moraju ostvariti? Naposljetku, na što se sveo program javne televizije zahvaljući tome mnoštvu koje bi ga kao javni, državno općeznačajni trebalo proizvoditi i emitirati? O vrednotama koje bi se trebale promicati i podržavati mogao bi se roman napisati, o emisijama (neki ih se još dobro sjećaju sjajnih emisija– kultura, obrazovni program, itd.) kojih više nema ili ih ima tek u mrvicama da i ne govorimo. Da niti ne spominjemo što se sve emitira u udarnim terminima kada je pred javnom televizom najveći broj gledatelja!

Svi oni koji se hrane od HRT-a su u neku ruku njeni dioničari i to stoga što oni prihode koje ta „javna televizija“ generira trpaju u svoje džepove. Možda bi bilo bolje da ima dioničare jer dioničari trpaju u svoje džepove tek dio prihoda. To je onaj dio koji ostane nakon troškova, tzv. profit. No, stoga su i uložili svoje novce u poduzeće i brinu se da ono bude kvalitetno!

Ali nastavimo čitati dalje! Postaje zanimljivo…pa piše:

Javna televizija će proizvoditi informativni, dječji, obrazovni, znanstveni, dokumentarni, dramski i kulturni program, makar unaprijed zna da na njemu neće zarađivati. Preciznije, prenosit će najznačajnije političke događaje, vjerske proslave (većinskih, ali i manjinskih vjerskih skupina koje djeluju na njezinom području), proizvoditi program za iseljeništvo, emitirati politički uravnotežene dnevne informativne emisije i voditi javne rasprave o ključnim pitanjima u državi, prenositi popularne sportske događaje, ali promovirati i manje zanimljive nacionalne sportove, snimati dramske serije i filmove, promicati kulturnu baštinu, govoriti o ekologiji i tako dalje. I za to će se financirati RTV pristojbom, dok komercijalnoj televiziji zbog potencijalno slabe zarade od reklama većina ovih programa neće biti zanimljiva ili će pak biti preskupa za proizvodnju. Ali će zato komercijalna televizija, nadmetanjem cijenama za autorska prava, koje će vrtoglavo porasti, pokušati preuzeti sve gledane sportske prijenose, a da o brojnim filmovima i sapunicama i ne govorimo.

Poslije ovoga bih donekle ponovio, pa onda još jasnije priupitao kolika je kvaliteta sadržaja koje proizvodi naša javna televizija i kako se oni mjere? Po kojim sve kriterijima?! Mjere li se po gledanosti? Ako se mjere po gledanosti, ukidaju li se oni koji nisu zadovoljili „targete“ i traže li se neki koji će bolje i kvalitetnije zadovoljiti želje gledatelja? Da malo pojasnim! Ne smatram ja da sve emisije mogu imati isti broj gledatelja, npr. emisija o poljoprivredi sigurno neće biti gledana kao dnevnik, ali ima li ona nekakav cilj ili je tamo samo da se kaže da i takva ima. Ima li ona nekakav cilj, koji je to cilj? Ima li ta emisiija neku konkurenciju koja možda može pronaći ili bolje obraditi iste sadržaje, tako da budu zanimljivi određenoj target skupini od one prve.

Nadalje, zanima me kako pozitivno na mene može utjecati svjetsko prvenstvo? Što ću ja kao hrvatski građanin dobiti od gledanja svjetskog nogometnog prvenstva? Ljudi trče po livadi za loptom. To će mi pomoći kreirati neko javno mišljenje!!! Nije li bolje da me se potiče na obradu njive godinama zapuštene, u koju se nije ništa uložilo (možda bi trebao izgraditi stadion)?! Ili pak, što bih to pozitvno našao u sapunici…Što bih to ja iz nje trebao naučiti? Spletkariti na više razina. Naučim li to dobro možda bi se mogao zaposliti u politici, a možda čak doći i do HRT-a? Filmovi i serije koji se prikazjuju na HRT-u su poučni? Jesu li, molio bi zadužene na HRT-u da prije emitiranja filmova i serija naprave emisiju u kojoj bi primjerice, utemeljeno na objektivnoj prosudbi objasnili što to trebamo naučiti iz određenog filma ili serije… Nismo svi podjednako umjetnički nadareni, kulturno uzdignuti, intelektualno nadareni niti podjednako obrazovani. Jeli to samo bacanje pred javnost po onoj staroj latinskoj: Kruha(malo) i igara(za uspavljivanje). Ja se trudim naučiti nešto iz tih filmova, izvući neku pametnu poruku, ali mi baš ne ide… vjerovatno sam glup… Kad si razmislim što sam naučio gledajući HRT, vjerovatno je to bilo nešto tijekom emitiranja Milijunaša…

Nije kraj… nažalost…

Sljedeći odlomak se zove „II. Javna televizija bez reklama – češće iznimka nego pravilo“

I onda, prvo nešto što mi je zapelo za oko pri prvom čitanju !

U jednom trenu se kaže:

Građani Republike Hrvatske plaćanjem RTV pristojbe u ukupnim prihodima HRT-a sudjeluju sa oko 70%, a prihodi od marketinga čine 30% ukupnih prihoda – to je omjer koji odgovara omjeru u većini javnih RTV servisa u drugim zemljama.

I onda par odlomaka ispod:

Dakle, visina pretplate prije svega ovisi o platežnim mogućnostima populacije jedne zemlje. Jednostavno rečeno, kada bi svako kućanstvo u Hrvatskoj moglo plaćati dvostruko više za televizijsku pretplatu mjesečno, tada HRT ne bi trebala reklame u programu.

Mislim da je ovo svima, iz aviona, jasno , ali samo radi gušta… sudjeluju li marketinški prihodi samo s 30% ukupnih prihoda, zašto bi onda građani trebali plaćati 100% više pristojbe da bi imali televiziju koja se ne bi trebala oslanjati na oglašavanje kao izvor prihoda??????? Nije li točnija brojka povećanja pretplate da bi došli na isto stanje 43%????? Odnosno 114 kn pretplate????? A ne 160 kn pretplate što bi bila duplo veća pretplata od ove zadnjih mjeseci!!!!

I tih 114 kn bilo bi dostatno da imamo program kao što ga imamo sada, pun neinformativnih emislija, sapunica, svjetskih nogometnih prvenstava, skupih filmova i serija… Reklo bi javno mijenje „pametnome dosta“.

I još nešto! Članak je datiran s 9.5.2008. godoine. Koliko sam upoznat, pristojba je tada bila 60 kn, što znači da bi povećanje od 30% bilo 78 kn (i bila odlukom Sabora), a pristojba je danas 80 kn. Ni danas im nije dosta??? Porasli troškovi???

Ali ne, ima tu još toliko toga da bi se knjiga mogla napisati… kažu samo par zemalja se financira isključivo od pretplata:

Samo je nekoliko javnih televizija u svijetu bez reklama: belgijska (samo flamanski dio, frankofonski ima oglase), finska, norveška, švedska, japanska i engleski BBC. Jedina dva javna servisa koji nisu imali neku vrstu pristojbe i koji su se financirali isključivo od oglašavanja također su prešli na mješoviti model (Španjolska i Portugal : pristojbe su ondje bile ukinute za vrijeme diktatura kada je neplaćanje pretplate postao oblik građanskog neposluha). Finska MTV sama ne emitira oglase, no dobiva 25% svih prihoda od oglašavanja svojeg privatnog konkurenta kojemu je to dio koncesije.

Ne bi li se mi ,možda, trebali ugladati upravo na te zemlje? Da bar živimo kao što žive građani tih zemalja! Možda , stvarno nije mjesto da se uspoređujemo s BBC-em kojeg se često spominje na ovoj stranici. Možda bi se baš naša televizija ,ipak, trebala ugledati na BBC, koji je sve ono što naša televizija nije. Da, kao što se na stranici kaže „a i Velika Britanija je velika zemlja“, no shit??? Pa to si u imenu mogao pročitati!!! Je ona velika zemlja .Oni imaju velike prihode radi velikog broja pretplatnika, ali isto tako troškovi produkcije su tamo veliki, troškovi zaposlenih su tamo veliki i svi ostali troškovi su tamo veliki. Nemaju oni samo velike prihode jer su oni veliki, već i zato što imaju ciljeve. Ciljevi su im kreirati kvalitetne emisije koji će ljudi gledati, koje će kasnije moći prodati, koje će druge televizije željeti kupiti, jer su KVALITETNI!

I još , evo, jednog citata, s kojim ću probat danas završiti:

Ako smanjujemo udio promidžbenih poruka s jedne strane, treba povećati udio javnih sredstava. Ne možemo smanjiti postotak marketinga na javnim televizijama bez ikakve nadoknade. Zbog toga će se posljedice osjetiti na kvaliteti programa, zbog toga će trpjeti nacionalni autori (jer ne treba zaboraviti da su javne televizije najvažniji prostor za nacionalne autore i umjetnike), a zbog toga može doći i do potpunog kolapsa javnog servisa, čemu smo se osvjedočili sa španjolskom TVE, portugalskim RTP, ili pak s mađarskim MTV-om . Želimo li, dakle, da nacionalna kultura živi, potrebno je i dalje proizvoditi program, za što javni radio i televizija moraju imati dovoljno sredstava, a što komercijalne televizije, svjedoče nam iskustva iz tranzicijskih zemalja, sigurno nemaju kao prioritet. No, u tome je i razlika između dva koncepata. Javna RTV treba novac za program, dok komercijalna s programom ostvaruje novac.

Tako kaže neznani autor s HRT-a. Ako će se smanjivati promidžba s jedne strane, onda se treba povećati udio javnih sredstava na drugoj. Kao prvo, nakon što je ovo napisano, povećao se udio javnih sredstava, i to za onoliko koliko piše da je udio oglašavanja u prihodima HRT-a, pa se i dalje prodaje oglasni prostor na našoj „javnoj televiziji“. Što se tiče posljedica koje bi ukidanje oglašavanja izazvalo na kvalitetu programa , nažalost to ne mogu komentirati, jer mi kvaliteta programa nikada nije bila na takvoj razini da bi mi bilo zanimljivo gledati program HRT-a!!! A što se tiče postavke: „želimo li da nacionalna kultura živi“ (???), ne znam kako ju HRT oživljava ili drži na životu… možda prijenosom svjetskog nogometnog prvenstva, ups! Da, zaboravio sam, ove godine ne nastupamo na svjetskom nogometnom prvenstvu! Možda je autor mislio na neku drugu nacionalnu kulturu. A, također, vezano uz to, na što se i autor nadovezuje, na proizvodnju programa, ja sam apsolutno za; neka zaživi hrvatska produkcija, ali neka zaživi kvalitetna hrvatska produkcija, a ne ona koja je kao krpelj na HRT-u. Možda se umjesto svjetskog nogometnog prvenstva mogla snimiti neka kvalitetna dokumentarna serija, a da ne spominjemo koliko atraktivnih tema bi se moglo obraditi i ugurati u termine koje trenutačno zauzimaju strani filmovi i serije.

Zadnja rečenica gornjeg odlomka “Javna RTV treba novac za program, dok komercijalna s programom ostvaruje novac.” mi je favorit Nju neću uopće komentirati! Ako sam ranije rekao „pametnome dosta“, nakon ove zadnje rečenice, mogao bi reči, e pa sada je „i budali dosta!“

Možda naša „javna televizija“ stvarno nema novaca da zaposli još ljudi, jer da ima, mogla bi zaposliti nekoga da pročita članak prije nego se isti objavi na web-u. Tada bi članak, vjerojatno, sadržavao manje nonsensa…

I da probam završiti, jer kao što vidite teško se približavam završetku ovog članka. Da! Plaćao bih i 120 kn za pristojbu, kada bih znao da mi ta pristojba jamči da će se ta „javna televizija“ brinuti za moju dobrobit, pomagati mi kao mladom i malom poduzetniku serviranjem kvalitetnih informaciija i programa, educirat mene i mlade, te štititi interese svih nas u Hrvatskoj, a što s našom „javnom televizijom“, nažalost , nije slučaj.

HRT, javna televizija, smanjenje pretplata, oglasavanje…
Zadnjih je nekoliko dana aktualno smanjivanje pristojbe za HRT sa 80 kn na 60 kn. Vode se razgovori, raspravlja na skupovima, prijeti se, piše se… to je povod da i sam nešto napišem. Nadam se da me nakon ovog članka neće tužiti…
Dakle pobunio se HRT, pobunili se svi koji rade s HRT-om i kažu da to nije način… Interesa je toliko da boli glava, svako vuče na svoju stranu i svi se plaše za svoje guzice. Ali raščlanimo istinu (mozda samo moju) promatrajući je dio po dio. Drugačije ovdje i nije moguće. Osvrnut ću se ponajviše na onaj dio istine (ovim izdvojen iz cjeline ) koji mi je ponajbolje poznat. Taj dio ću zvati – istina broj jedan. Tako je, po meni , istina broj jedan  da HRT uništava cijelo tržište oglašavanja već dugi niz godina. Kako se HRT hrani iz dva izvora, a to su pristojbe (temeljene na saborskoj odluci) koje svi mi plaćamo s jedne strane, a prodaja oglasnog prostora s druge strane, tako oni mogu s cijenama oglasnog prostora ići toliko nisko, da su naspram njih svi ostali mediji nekonkurentni. Dakle, ne samo konkurentske TV postaje kao RTL i NovaTV, već i tiskani mediji, internet mediji i svi ostali mediji koji žive od prodaje oglasnog prostora. Kako bi konkurirali HRT-u, konkurentske televizijske postaje morale su ići, također,  nisko s cijenama oglasnog prostora po cijenicima, te dodatno davati velike popuste. Radi te situacije mnogi mediji , poput tiskanih teško im mogu konkurirati. Stoga,  npr. u Hrvatskoj preko 60% oglašavanja otpada na TV!  To je enormno mnogo u usporedbi s nekim zapadnoeuropskim zemljama gdje se na TV oglašavanje odvaja 25-30%. Dakle, mišljenja sam da HRT dampingom cijena oglasnog prostora šteti razvoju cijele industrije oglašavanja u Hrvatskoj.
Ali, nije to na kraju krajeva najveći problem. Mišljenja sam da je najveći problem što imamo javnu televiziju koja je samo po imenu javna!  Hajd’mo  prvo vidjeti  što je to javna televizija i na ovim stranicama HRT-a http://www.hrt.hr/index.php?id=186&tx_ttnews[tt_news]=298&tx_ttnews[backPid]=1&cHash=aafbd72e38
Prvo  se kaže:
Javni RTV servisi su danas u Europi potrebniji  više nego ikada kao jamci slobodnog formiranja javnog mišljenja u svim važnim dijelovima društva, jer ne moraju voditi brigu o interesima dioničara, već pružiti uslugu svima u društvu. Sve vlade i države moraju imati dovoljno povjerenja same u sebe, kao i u zrelost svojih demokracija, kako bi izgradili samostalan javni RTV servis u službi svojih građana, koji ima mehanizme kontrole i ispravljanja pogrešaka, ali i slobodu i odgovornost kako bi radio objektivno, korektno i nepristrano.
A sada ja vas pitam: kakvo javno mišljenje može formirati jedna javna televizija koja se hrani iz marketinških budžeta? Svi bi mi željeli  imati slobodne sve medije, ali realnost je da mediji ovise o marketinškim budžetima. Nema budžeta, nema medija . Oni najveći oglašivači ne moraju prijetiti, ne moraju se dogovarati i pregovarati. Oni samo mogu zatvoriti pipu, što će medij kojem su je zatvorili osjetiti i razmisliti sljedeći put što će pričati.
Sada se pristojba pokušava smanjiti za 25% . Koliko se raznih interesa pojavilo? Kažu, nema dioničara, ali ima vanjskih kuća od kojih naša javna televizija „kupuje“ sadržaje . Te su vanjske kuće komercijalne. Znači li to da naša javna televizija sa svojim studijima, producentima i svim ostalim „profesionalnim“ djelatnicima, sa suvremenom opremom ne može i sama snimati? Koliko ljudi je zaposleno na našoj javnoj televiziji? Kolike su im plaće?  Govori se i o menadžerskim  ugovorima?! Koji su im ciljevi? Kako se oni brinu zadržati svoj posao, biti bolji i produktivniji? Imaju li oni neke „targete“ koje moraju ostvariti? Naposljetku, na što se sveo program javne televizije zahvaljući tome mnoštvu koje bi ga kao javni, državno općeznačajni  trebalo proizvoditi i emitirati? O vrednotama koje bi se trebale promicati i podržavati mogao bi se roman napisati, o emisijama (neki ih se još dobro sjećaju sjajnih emisija– kultura, obrazovni program, itd.) kojih više nema ili ih ima tek u mrvicama da i ne govorimo. Da niti ne spominjemo što se sve emitira u udarnim terminima kada je pred javnom televizom najveći broj gledatelja!
Svi oni koji se hrane od HRT-a su u neku ruku njeni dioničari i to stoga što oni prihode koje ta „javna televizija“ generira trpaju u svoje džepove. Možda bi bilo bolje da ima dioničare jer dioničari trpaju u svoje džepove tek dio prihoda. To je onaj dio koji ostane nakon troškova, tzv. profit. No, stoga su i uložili svoje novce u poduzeće i  brinu se da ono bude kvalitetno!
Ali nastavimo čitati dalje! Postaje zanimljivo…pa piše:
Javna televizija će proizvoditi informativni, dječji, obrazovni, znanstveni, dokumentarni, dramski i kulturni program, makar unaprijed zna da na njemu neće zarađivati. Preciznije, prenosit će najznačajnije političke događaje, vjerske proslave (većinskih, ali i manjinskih vjerskih skupina koje djeluju na njezinom području), proizvoditi program za iseljeništvo, emitirati politički uravnotežene dnevne informativne emisije i voditi javne rasprave o ključnim pitanjima u državi, prenositi popularne sportske događaje, ali promovirati i manje zanimljive nacionalne sportove, snimati dramske serije i filmove, promicati kulturnu baštinu, govoriti o ekologiji i tako dalje. I za to će se financirati RTV pristojbom, dok komercijalnoj televiziji zbog potencijalno slabe zarade od reklama većina ovih programa neće biti zanimljiva ili će pak biti preskupa za proizvodnju. Ali će zato komercijalna televizija, nadmetanjem cijenama za autorska prava, koje će vrtoglavo porasti, pokušati preuzeti sve gledane sportske prijenose, a da o brojnim filmovima i sapunicama i ne govorimo.
Poslije ovoga bih donekle ponovio, pa onda još jasnije priupitao kolika je kvaliteta sadržaja koje proizvodi naša javna televizija i kako se oni mjere? Po kojim sve kriterijima?! Mjere  li se po  gledanosti? Ako se mjere po gledanosti, ukidaju li se oni koji nisu zadovoljili „targete“ i traže li se neki koji će bolje i kvalitetnije zadovoljiti želje gledatelja? Da malo pojasnim! Ne smatram ja da sve emisije mogu imati isti broj gledatelja, npr. emisija o poljoprivredi sigurno neće biti gledana kao dnevnik, ali ima li ona nekakav cilj ili je tamo samo da se kaže da i takva ima. Ima li ona nekakav cilj, koji je to cilj? Ima li ta emisiija neku konkurenciju koja možda može pronaći ili bolje obraditi iste sadržaje, tako da budu zanimljivi određenoj target skupini od one prve.
Nadalje, zanima me kako pozitivno na mene može utjecati svjetsko prvenstvo? Što ću ja kao hrvatski građanin dobiti od gledanja svjetskog nogometnog prvenstva? Ljudi trče po livadi za loptom. To će mi pomoći  kreirati neko javno mišljenje!!! Nije li bolje da me se potiče na obradu njive godinama zapuštene, u koju se nije ništa uložilo (možda bi trebao izgraditi stadion)?!  Ili pak, što bih to pozitvno našao u sapunici…Što bih to ja iz nje trebao naučiti? Spletkariti na više razina. Naučim li to dobro možda  bi se mogao zaposliti u politici, a možda čak doći i do HRT-a? Filmovi i serije koji se prikazjuju na HRT-u su poučni? Jesu li, molio bi zadužene na HRT-u da prije emitiranja filmova i serija naprave emisiju u kojoj bi primjerice, utemeljeno na objektivnoj prosudbi objasnili što to trebamo naučiti iz određenog  filma ili serije… Nismo svi podjednako umjetnički nadareni, kulturno uzdignuti, intelektualno  nadareni niti podjednako obrazovani.  Jeli to samo bacanje  pred javnost po onoj staroj latinskoj: Kruha(malo) i igara(za uspavljivanje). Ja se trudim naučiti nešto iz tih filmova, izvući neku pametnu poruku, ali mi baš ne ide… vjerovatno sam glup… Kad si razmislim što sam naučio gledajući HRT, vjerovatno je to bilo nešto tijekom emitiranja Milijunaša…
Nije kraj… nažalost…
Sljedeći odlomak se zove „II. Javna televizija bez reklama – češće iznimka nego pravilo“
I onda, prvo nešto što mi je zapelo za oko pri prvom čitanju !
U jednom trenu  se kaže:
Građani Republike Hrvatske plaćanjem RTV pristojbe u ukupnim prihodima HRT-a sudjeluju sa oko 70%, a prihodi od marketinga čine 30% ukupnih prihoda – to je omjer koji odgovara omjeru u većini javnih RTV servisa u drugim zemljama.
I onda par odlomaka ispod:
Dakle, visina pretplate prije svega ovisi o platežnim mogućnostima populacije jedne zemlje. Jednostavno rečeno, kada bi svako kućanstvo u Hrvatskoj moglo plaćati dvostruko više za televizijsku pretplatu mjesečno, tada HRT ne bi trebala reklame u programu.
Mislim da je ovo svima, iz aviona, jasno , ali samo radi gušta…  sudjeluju  li marketinški prihodi samo s 30% ukupnih prihoda, zašto bi onda građani trebali plaćati 100% više pristojbe da bi imali televiziju koja se ne bi trebala oslanjati na oglašavanje kao izvor prihoda??????? Nije li točnija brojka povećanja pretplate da bi došli na isto stanje 43%????? Odnosno 114 kn pretplate????? A ne 160 kn pretplate što bi bila duplo veća pretplata od ove zadnjih mjeseci!!!!
I tih 114 kn bilo bi dostatno da imamo program kao što ga imamo sada, pun neinformativnih emislija, sapunica, svjetskih nogometnih prvenstava, skupih filmova i serija… Reklo bi javno mijenje „pametnome dosta“.
I još nešto! Članak je datiran s 9.5.2008. godoine. Koliko sam upoznat, pristojba je tada bila 60 kn, što znači da bi povećanje od 30% bilo 78 kn (i bila odlukom Sabora), a pristojba  je danas 80 kn. Ni danas im nije dosta??? Porasli troškovi??? Samo televiziji?!
Ali ne, ima tu još toliko toga da bi se knjiga mogla napisati… kažu samo par zemalja se financira isključivo od pretplata:
Samo je nekoliko javnih televizija u svijetu bez reklama: belgijska (samo flamanski dio, frankofonski ima oglase), finska, norveška, švedska, japanska i engleski BBC. Jedina dva javna servisa koji nisu imali neku vrstu pristojbe i koji su se financirali isključivo od oglašavanja također su prešli na mješoviti model (Španjolska i Portugal : pristojbe su ondje bile ukinute za vrijeme diktatura kada je neplaćanje pretplate postao oblik građanskog neposluha). Finska MTV sama ne emitira oglase, no dobiva 25% svih prihoda od oglašavanja svojeg privatnog konkurenta kojemu je to dio koncesije.
Ne bi li se mi ,možda, trebali ugladati upravo na te zemlje? Da bar živimo kao što žive građani tih zemalja! Možda , stvarno nije mjesto da se uspoređujemo s BBC-em kojeg se često spominje na ovoj stranici. Možda bi  se baš naša televizija ,ipak, trebala ugledati na BBC, koji je sve ono što naša televizija nije. Da, kao što se na stranici kaže „a i Velika Britanija je velika zemlja“, no shit??? Pa to si u imenu mogao pročitati!!! Je ona velika zemlja .Oni imaju velike prihode radi velikog broja pretplatnika, ali isto tako troškovi produkcije su tamo veliki, troškovi zaposlenih su tamo veliki i svi ostali troškovi su tamo veliki. Nemaju oni samo velike prihode jer su oni veliki, već i zato što imaju ciljeve. Ciljevi su im kreirati kvalitetne emisije koji će ljudi gledati, koje će kasnije moći prodati, koje će druge televizije željeti kupiti, jer su KVALITETNI!
I još , evo, jednog citata, s kojim ću probat danas završiti:
Ako smanjujemo udio promidžbenih poruka s jedne strane, treba povećati udio javnih sredstava. Ne možemo smanjiti postotak marketinga na javnim televizijama bez ikakve nadoknade. Zbog toga će se posljedice osjetiti na kvaliteti programa, zbog toga će trpjeti nacionalni autori (jer ne treba zaboraviti da su javne televizije najvažniji prostor za nacionalne autore i umjetnike), a zbog toga može doći i do potpunog kolapsa javnog servisa, čemu smo se osvjedočili sa španjolskom TVE, portugalskim RTP, ili pak s mađarskim MTV-om . Želimo li, dakle, da nacionalna kultura živi, potrebno je i dalje proizvoditi program, za što javni radio i televizija moraju imati dovoljno sredstava, a što komercijalne televizije, svjedoče nam iskustva iz tranzicijskih zemalja, sigurno nemaju kao prioritet. No, u tome je i razlika između dva koncepata. Javna RTV treba novac za program, dok komercijalna s programom ostvaruje novac.
Tako kaže neznani autor s HRT-a. Ako će se smanjivati promidžba s jedne strane, onda se treba povećati udio javnih sredstava na drugoj.  Kao prvo, nakon što je ovo napisano, povećao se udio javnih sredstava, i to za onoliko koliko piše da je udio oglašavanja u prihodima HRT-a, pa se i dalje prodaje oglasni prostor na našoj „javnoj televiziji“. Što se tiče posljedica koje bi ukidanje oglašavanja izazvalo na kvalitetu programa , nažalost to ne mogu komentirati, jer mi kvaliteta programa nikada nije bila na takvoj razini da bi mi bilo zanimljivo gledati program HRT-a!!!  A što se tiče postavke: „želimo li da nacionalna kultura živi“ (???), ne znam kako ju HRT oživljava ili drži na životu… možda prijenosom svjetskog nogometnog prvenstva, ups! Da, zaboravio sam, ove godine ne nastupamo na svjetskom nogometnom prvenstvu! Možda je autor mislio na neku drugu nacionalnu kulturu. A, također, vezano uz to, na što se i autor nadovezuje, na proizvodnju programa, ja sam apsolutno za; neka zaživi hrvatska produkcija, ali neka zaživi kvalitetna hrvatska produkcija, a ne ona koja je kao krpelj na HRT-u. Možda se umjesto svjetskog nogometnog prvenstva mogla snimiti neka kvalitetna dokumentarna serija, a da ne spominjemo koliko atraktivnih tema bi se moglo obraditi i ugurati u termine koje trenutačno zauzimaju strani filmovi i serije.
Zadnja rečenica mi je favorit Nju neću uopće komentirati! Ako sam ranije rekao „pametnome dosta“, nakon ove zadnje rečenice, mogao bi reči da je sada „i budali dosta“!
Možda naša „javna televizija“ stvarno nema novaca da zaposli još ljudi, jer da ima, mogla bi zaposliti nekoga da pročita članak prije nego se isti objavi na web-u. Tada bi članak, vjerojatno,  sadržavao manje nonsensa…
I da probam završiti, jer kao što vidite teško se približavam završetku ovog članka. Da! Plaćao bih i 120 kn za pristojbu, kada bih znao da mi ta pristojba jamči da će se ta „javna televizija“ brinuti za moju dobrobit, pomagati mi kao mladom i malom poduzetniku serviranjem kvalitetnih informaciija i programa, educirat mene i mlade, te štititi interese svih nas u Hrvatskoj,  a što s našom „javnom televizijom“, nažalost , nije slučaj.

Imao sam malu pauzu od zadnjeg posta, ali razlozi su opravdani. Bio je to tjedan dana u Poljskoj i još neke novosti o kojima ću vam pisati u nekoj od narednih epizoda

Da se vratim temi! Kako sam već spominjao, metode oglašavanja na internetu ne isključuju jedna drugu nego se međusobno nadopunjuju, budući da svaka dolazi u drugoj fazi odluke o kupovini pojedinog proizvoda. Pojedine kategorije proizvoda/usluga, trebaju u većoj ili manjoj mjeri koristiti kombinacije raznih metoda da bi postigle optimum. Kod proizvoda koji su skuplji, koji se ne kupuju često i zahtijevaju promišljanje pri odluci o kupovini (poput automobila), kombinacija u koju bi se trebalo najviše ulagati je ona iz naslova. To ne isključuje uporabu ostalih oblika oglašavanjada, ali oni se trebaju koristiti kao nadopuna oglasne strategije i kreiranje brand loyalty-a.Također,  postoje pojedini brandovi koji su iznimke i temelje svoju oglasnu strategiju na drugim oblicima oglašavanja. Te iznimke, obično, nisu među proizvodima koji su namijenjeni široj populaciji.

Iz prezentacije “The combined impact of Search and Display advertising“

Upoznavanje i consideration

Zašto branding i search? Kada lansirate neki  novi proizvod koji spada u kategoriju o kojoj pričamo (poput npr. automobila), morate potencijalne korisnike, prije svega, upoznati s postojanjem  toga proizvoda – tipa automobila primjerice . To činite tako da im taj proizvod prikazivanjem display oglasa „uđe u glave“ i smjesti proizvod oglašivača na mjesto „potencijalnog  proizvoda  za kupovinu“ , a pored nekih drugih proizvoda koje je potencijalni kupac već na to mjesto smjestio. Kada potencijalni kupac dođe u fazu priprema za kupovinu, onda u svojoj glavi treba izabrati proizvod iz košarice „potencijalni proizvod za kupovinu“. Tada je korisnik ušao u fazu „purchase consideration“. Ovisno o korisniku, proizvodu i još nekim drugim faktorima, consideration proces (proces odluke o kupovini) traje određeno vrijeme kroz koje korisnik aktivno sakuplja potrebne informacije o proizvodima iz košarice koju je prvotno prikupio kroz branding oglašavanja, te sada kreće u search. Kod auto industrije,  a prema istraživanjima Volkswagena, kod korisnika interneta consideration traje oko 18 sati. Dakle, korisnici interneta prije najužeg izbora automobila provedu 18 sati surfajući internetom u potrazi za potrebitim informacijama a da bi se odlučili među automobilima koje bi kupili, uspoređujuci u tom vremenu poveći broj različitih informacija. Među informacijama koje oni tada pretražuju, nisu samo performanse automobila, već  i potraga za autosalonom u kojemu bi mogli kupiti automobil , te razlike u njihovim ponudama. Potom se odabire dvije, tri najizglednije ponude i kreće se u posjet prodavačima gdje se na temelju probe i dogovorenih uvjeta odlučuje o kupovini. Većina proizvoda koji se, također ,kupuju rijeđe i potrebno je uložiti više napora u „consideration“ imaju sličan put do svojih korisnika.

Vrijeme

Branding kampanje u najvećem broju slučajeva odvijaju se u „ograničenom vremenu“ koje nije nužno i vrijeme kada korisnik ulazi u fazu odabira za kupovinu.  Zadaća im je, da kada korisnik uđe u tu fazu da oglašavani proizvodi budu na popisu potencijalnih proizvoda. Kada korisnik uđe u fazu odabira za kupovinu koristi se search koji se (najčešće) naplaćuje po kliku, tako da klijent plaća za oglas tek onda kada korisnik pokaže interes za kupovinu na način da klikne na oglas. Te je search oglase razumno imati svo ono vrijeme dok klijent prodaje oglašavane proizvode. Tako npr. branding kampanja može trajati mjesec dana, ali oglašavani proizvod može biti aktualan kroz narednih godinu dana pa je radi toga dobro search koristiti kontinuirano, kroz cijelu godinu.

Iz prezentacije: “The Proof for Branding Online”

Kontekstualno

Već  sam rekao da se kao nadopuna mogu korisiti i ostali oblici oglašavanja. Pod search, inače, spada i kontekstualno oglašavanje (jer se stranice pretražuju i na temelju pretrage teksta na stranici smještaju se odabrani oglasi koji su kontekstualno vezani uz tekst na stranici). No,  u ovom slučaju, dodatno ću objasniti zašto se ono koristi. Dakle, kada korisnik traži informacije o potencijalnim proizvodima, on posjećuje i  velik broj nezavisnih izvora informacija, primjerice:  članke o proizvodima iz raznih izvora. Uz te članke u velikom broju slučajeva možete zakupiti i kontekstualne oglase. Tako npr. uz stranice na kojima se piše o automobilima trebali bi se pojavljivati oglasi iz auto industrije. Ukoliko klijent tamo ima oglase, potencijalni kupac koji je u fazi potrage za informacijama o automobilu, jednim klikom može pogledati  koje mu informacije nudi i oglašivač koji se oglašava kontekstualnim oglasima.

Social media marketing

Naravno i social media marketing može imati svoju ulogu pri odabiru za kupovinu, ali u fazi odabira više kroz informacije koje korisnik o traženom brandu može pronaći na forumima i drugim oblicima user generated contenta. To se mijenja nakon što je korisnik kupio proizvod, jer oglašivač putem  social media marketinga može poslije kod korisnika povećati zadovoljstvo odabranim proizvodom, povećati lojalnost korisnika, kreirati od njega svojeg advokata, itd…

Veza izmedju displaya i searcha

Između branding display oglasa (bannera) i searcha postoji  izravna korelacija koja se vidi kroz povećani broj upita na tražilicama za oglašavanim proizvodima u vrijeme display kampanje i nešto nakon nje. Uz CTR (click through rate) koji je mjera direktnog odaziva na banner kampanju,  a koji se očituje kroz klik na bannere, postoji i tzv. VTR (view through rate) koji mjeri broj korisnika koji su vidjeli oglas i nisu kliknuli na njega, ali su naknadno preko tražilice ili izravnim upisivanjem web adrese site-a posjetili oglašavani site. Kada se u kampanjama prati i VTR može se uočiti da je on često dosta veći od CTR-a, odnosno da na temelju display kampanje veći broj korisnika na stranice oglašivača dolazi, ne klikom na oglas, već naknadno ,tražeći stranicu oglašivača na tražilicama ili upisujući domenu stranice u browser.

Iz prezentacije: “The Click Remains Irrelevant:’Natural Born Clickers′ Return”

Poruka

I za kraj, naravno da bi se učinci maksimalizirali, bilo bi dobro povezati branding poruku iz display-a i poruku/ponudu koja se oglašava na tražilici. Jedinstvene poruke korisnicima će potrvrditi  ispravnost izbora i maksimalizirati konverzije, a da bi se to osiguralo, potrebno je  koordinirati  i search i display tim.

Želim vam opisati neke od pravnih izraza za koje smatram da bi nekome od vas mogli biti zanimljivi nađete li se u situaciji gdje ćete tražiti investitora ili prodavati udjele u poduzeću:

Pravo prvokupa – želi li netko prodati svoje udjele u SHA može pisati kome ih prvo mora ponuditi i na koji način može formirati cijenu.

Tag along – Imate većinskog vlasnika. On je odlučio prodati svoje udjele u vašem poduzeću, s tag along opcijom, obvezan je prodati i vaše udjele, odnosno vi se možete pridružiti prodaji po istim uvjetima po kojima prodaje i vaš većinski vlasnik.

Drag along – zaštita za većinskog investitora (obrnuto od tag along), ako netko želi kupiti cijelo poduzeće, vi kao manjinski vlasnik ne možete odbiti, već se morate pridružiti većinskom vlasniku u prodaji.

Anti dilution – Kada se radi dokapitalizacija, pa netko uplaćuje novce u firmu i tako povećava njen kapital, tada tom uplatom preuzima i vlasničke udjele u firmi. Ukoliko imate u SHA ugradjenu anti dilution opciju, onda se vama ne smanjuje udio u poduzeću.

Svaka od navedenih opcija ima mnogo podmogućnosti, pa kada se opisuju u ugovoru obično zauzimaju pola jedne A4 stranice.

Također, prodajete li većinski paket (51+ %) jednom investitoru, on postavlja predsjednika uprave koji donosi odluke u poduzeću. Ima li poduzeće u vlasništvu neki software onda on-predsjednik uprave može odlučiti prodati taj software nekoj drugoj firmi. Na taj bi način vi mogli ostati bez najveće vrijednosti u poduzeću. Da se to ne bi desilo možete se zaštiti na način da tražite da se pojedine odluke u poduzeću donose sa npr. 70% glasova, odnosno da ih mogu donijeti vlasnici koji ukupno predstavljaju 70% udjela poduzeća.

Uvijek morate znati što vam je bitno i misliti na sve moguće scenarije. Unutar SHA možete unijeti i načine na koje će se poduzeće dalje moći prodavati, možete unijeti čak i minimalnu cijenu poduzeća.

Vjerojatno će vas investitori tražiti da potpišete i konkurentsku klauzulu, pa se pobrinite da dobro definirate što je to što radite, nemojte davati opće opise, poput da se bavite internet oglašavanjem, jer bi moglo ispasti da se ne smijete baviti internet oglašavanjem kad napustite poduzeće, već točno opišite i specificirajte što je to čime se bavite.

Radi li se o ozbiljnijim iznosima sugeriram vam da ne ulazite u pregovore bez dobrih odvjetnika. Koliko god time usporili proces, oni vas koštali, odvjetnici vas pravno osiguravaju i objašnjavaju vam što potpisujete. To će vam dati sigurnost i smanjiti bilo kakve rizike u budućnosti.

Dakle, dobili smo novog investitora, investitora X. Nastavili smo pregovarati sa Sienkowskim iz poljskog Ad.Net-a. Stavili smo sve karte na stol, rekli smo im točno u kakvoj smo situaciji. Rekli smo koliko smo u minusu, koliko tražimo i točno za što. Sienkowski mi je 18. 2. 2008. poslao mail javljajući da prihvaća našu ponudu!!! Dana 27. 2. 2008. stigao je mail od Sienkowskog u kojem je napisao da dolazi u Zagreb, da stisnemo ruke i okončamo pregovore.

Možete li zamisliti kako smo se veselili. Riješili smo se jednog problema. Odmah ćemo riješiti i drugi dio. Isplatit ćemo investitora X, dobit ćemo potrebne financije za širenje. S Poljacima će nam se otvoriti vrata tržišta od preko 40 mil. stanovnika, a uz to, oni posluju još  i na tržištima Ukrajine, Litve, Latvije, Estonije i Slovačke! Napokom ćemo moći raditi posao koji volimo!

Naravno, odmah smo dali našem odvjetniku Predragu da nam napravi novi ugovor imatelja udjela (SHA – Share holders agreement). Predrag nam je dodijelio svojeg odvjetnika Marka Šešu, koji je napravio SHA i ubrzo smo ga poslali u Poljsku.

Već započinjemo planirati otvaranje firmi, širenje, sto ideja smo imali odjednom. Poslali smo im i financijski plan i sve! Oni su nama poslali s kojim bankama rade, mi njima uzvratili koje posluju ovdje, tako da transakcije i sve ostalo odradimo što efikasnije. Planirali smo otvaranje Ad.Net-a Hrvatska. Svaki dan smo s  Poljacima izmjenjivali 20-ak mailova uz telefonske kontakte.

Početkom ožujka 2008. Sienkowski je došao u Zagreb. Prije nego je došao mislili smo da će sa sobom donijeti kofer novaca da nas „riješi“ . Na sastanku super, sve smo se dogovorili; otfurali smo ga na klopu. Sve super prođe! Mi zadovoljni, on zadovoljan… Mislili smo tada, pregovori su gotovi, krećemo raditi. Ja sam otišao tjedan dana na skijanje. Martin je preuzeo komuniciranje sa Sienkowskim po pitanju dokapitalizacije, isplate… Vratio sam se sa skijanja, tijekom kojega nisam obraćao pozornost na mailove i … dočekala me je potpuno druga situacija. Dio sredstava koje smo trebali dobiti kao kapital prebačen je u kredit. U posjetu nam je došao direktor njihove druge firme da napravi tehnički duo diligence i još masu stvari. Sve se to dogodilo jer nisam znao pravilo pregovora s Poljacima. A Poljaci pregovaraju sve do trenutka dok novci ne sjednu na vaš račun (a i nakon toga). Dakle, novce još nismo dobili, pregovori su još trajali, a što je najbolje, danas sam svjestan da su oni s dolaskom Sienkowskog u ZG pregovore tek započeli!

Dio koji sljedi ne bi mogli uopće završiti bez Predraga i Šeše. Kada krene „šamaranje“ pravnim izrazima i zakonima neophodni su odvjetnici. Krenuli smo s njima raspravljati oko financija. Znali su u kakvom smo stanju. Sami smo im ga podastrli. Radi toga im se nije žurilo. Naprotiv, kao i svi dobri pregovarači, znali su da je vrijeme na njihovoj strani (onaj koji ima više vremena uvijek je u boljoj poziciji za pregovore) čekali su da nam još više zagusti i da odustanemo od naših zahtjeva. Ali, kroz cijelo to vijeme mi smo stiskali da se stvari odrađuju.

Dakle, krenuli smo sređivati ugovore. Rok za sređivanje svih dokumenata bio je početak 6. mjeseca. Tada smo, prema svemu iskomuniciranom, trebali potpisati ugovore, napokon dobiti novce i krenuti raditi.

Uskoro smo primili mail u kojem su nam napisali da ćemo, vjerojatno, potpisivati krajem 5. mjeseca i tada okončati papirni dio posla.

Je, možeš mislit’ ! Prvo smo mi slali njima naš prijedlog SHA (Share holders agreementa) komunicirajući s jednom odvjetničkom kućom. Nakon mjesec dana smo prestali komunicirati s tom odvjetničkom kućom, pa nam je druga odvjetnička kuća poslala njihov prijedlog razvoja događaja, pri čemu je bilo potrebno proći kroz nekoliko faza i potpisati 10-ak ugovora, kako bi okončali cijeli proces. Morali smo, pa smo onda i odrađivali fazu po fazu.

Prvi ugovor koji smo „sređivali“ bio je „Agreement obliging to conclude share transfer agreement“, a uz njega „Loan agreement“. Te smo ugovore (2)  potpisali krajem 7. mjeseca. Loan agreement je bio iznos koji nam je „izletio“ iz kapitala i pretvorio se u kredit. A „Agreement obliging to conclude share transfer agremment“ bio je ugovor kojim se obadvije strane obvezuju da će sklopiti ugovor o prodaji pod određenim uvjetima, te ako su sve stvari u poduzeću onakve kakvima smo ih opisali. Ukoliko se jedna od firmi iz ugovora ne drži dogovorenih uvjeta, tj. ne želi pod uvjetima dogovorenim u „obliging agreementu“ sklopiti posao onoj je drugoj dužna platiti penale. Npr. njihovi penali u slučaju našeg odustajanju su bili kredit koji su nam dali. U „obliging agreement“-u definirali smo i neke osnovne članke SHA-a.

Odvjetnici su u ovim stvarima kao tampon zona. Mi želimo jedno, oni žele drugo, a odvjetnici traže pravno rješenje koje će zadovoljiti obadvije strane. Odvjetnici, također, s jedne strane predlažu načine na koje će zaštiti svoju stranku, a s druge strane pronalaze odgovor na svaki od protu-prijedloga.

I onda vam to ide otprilike ovako:

-          mi imamo neki zahtjev koji želimo staviti u ugovor,

-          naši odvjetnici ga oblikuju i uvrste u ugovor,

-          pošalju novu verziju ugovora njihovim odvjetnicima,

-          njihovi odvjetnici pregledaju dodatak i kontaktiraju svoju stranku,

-          ovisno o našem zahtjevu, oni ili:

• odbijaju (rijetko)
• izmijenjuju neke stavke (ili dijelove stavki) u članku
• trguju (radi toga što mi imamo svoj zahtjev, pa oni dodaju svoj koji nije nužno vezan uz našu izmjenu, ali ide u njihovu korist)
• često i sve navedeno

U „Agreement obliging to conclude share transfer agremment“ smo uspjeli unijeti većinu naših zahtjeva. Kad smo ga potpisali skupa s „Loan agreement“-om bila je to naša prva mala pobjeda. Nakon toga smo znali da su stvarno zainteresirani preuzeti nas. Dobili smo kredit kojim smo riješili sve goruće financijske probleme, pa i odustanu li od kupovine, nama je ostajao kredit koji nam  je pružio mogućnost (vrijeme) da ponovo pokrenemo posao i tražimo novog investitora.

Došao je 8. mjesec, vrijeme godišnjih odmora. Sve se malo usporilo, ali kako se tko vratio s godišnjeg tako nas je zvao. Dogodilo mi se da sam jedan dan s mora proveo oko 5 sati u razgovoru s Poljacima.

Kada smo se svi vratili s godišnjih odmora, nastavili smo proces pregovora oko pravnih pitanja. Krenuli smo sređivati sljedeće papire. Njihovi odvjetnici zaposlili su jednu hrvatsku pravnu kuću da napravi pravni Duo Dilligence. To znači da morate sakupiti sve pravne dokumente koje ste ikada potpisali u poduzeću i predati ih njima da ih pregledaju i utvrde da li je sve točno onako kako smo rekli. Ispadne li da nije, druga strana može odustati od kupovine. Naš duo diligence je prošao bez problema. Jedino nas je mučilo pronalaženje svih dokumenata, pošto ih se u svim spomenutim peripetijama s prijašnjim vlasnicima puno nakupilo. Ali, sve smo ih našli, predali i na temelju izvještaja kojega su dobili Poljaci nastavili smo proces.

Naravno kroz cijelo to vrijeme pregovori su trajali. No, nazirao se kraj. Srećom, jer je rok koji smo dali investitoru X za vraćanje novca bio sve bliži, a investitor sve nestrpljiviji.

I kad smo mislili zahvaliti bogu što se vidi kraj, došlo je do ponovnog probijajnja rokova:) i ponovnogo sljeda novih rundi pregovora. Naš X već pomalo „gubi živce“ pri spomenu Poljaka, te odlučuje tražiti nove kupce za nas . Ali sa ::::::::: napokon potpisujemo Share transfer agreement. Konačno, naš X investitor  je bio isplaćen, novci su sjeli na račun. Poljaci su preuzeli 55% udjela u poduzeću i postali naši novi vlasnici. Tada još nismo bili potpisali novi SHA. To se ostavilo za malo kasnije.

Radi SHA smo još malo pregovarali i potpisali ga napokon ::::: kada je i poduzeće dokapitalizirano. Krenuli smo tada ispočetka pokretati Xclaim, po drugi put. Ovaj put je bilo nešto teže. Neki su mediji izašli iz mreže, morali smo vratiti povjerenje agencija i oglašivača. „Zasukali smo rukave!“ Eto je prošlo nešto preko godinu dana i mogu reći da smo i to uspjeli. Naravno s potpisivanjem ugovora :::: priča ne staje. S našim novim startom započela je kriza…radimo s vjerom da ćemo, bez obzira na sve što nam se ispriječi, uspjeti u svojim vizijama i nakanama, a o tome, o nastavku Xclaim priče, pisat ću jednom drugom prilikom, možda za 6 godišnjicu Xclaim-a !!!

A da sada ne zaboravim!

Ovim putem, svi mi iz Xclaima se želimo zahvaliti ljudima bez kojih priče o, niti Xclaima nebi bilo. Zato, Nenade, hvala ti što si rekao Martinu da da ćeš kupiti oglašavanje pokrenu li intext na mojblogu ; hvala našem prvom investitoru (bez obzira što smo sve kasnije s njim doživjeli), jer da nije bilo njega ne bi bilo ni novaca za financiranje developmenta Xclaim-a. Naravno, puno hvala i našem investitoru X koji nam je, u ne baš obećavajućem vremenu, posudio novce kojima smo isplatili starog investitora. Veliko hvala našem odvjetniku Predragu Petričeviću i Marku Šeši bez kojih ovaj proces ne bi mogli na zajedničko zadovoljstvo uspješno završiti. Hvala  našim novim investitorima – poljskom Ad.Net-u i Robertu Sienkowskom koji je vjerovao u nas i iskazao to povjerenje, bez obzira što smo mala software-ska firma iz Hrvatske (gdje on voli ljetovati), a oni veliko dioničko društvo iz Poljske koje posluje u 6 zemalja Istočne Europe. Hvala i svima onima koje sam slučajno izostavio i onima koji ne žele da ih javno spomenem, a pomogli su nam sa savjetima i na razne druge načine. Ponajviše hvala našim medijskim partnerima koji su kroz cijelo razdoblje „borbe za opstanak“ ostali s nama i agencijama koje su vjerovale u nas, jer na kraju krajeva oni su nas održali na životu i omogućili nam novi start!

U prvih prvih 6 mjeseci bilo je još puno, puno smijeha i smiješnih situacija, gotike, ribljih restorana, zabava u City hotel Bratislava, vožnji, turbana… u kojima smo se našli sa ili radi našeg nesuđenog predsjednika uprave . Nažalost, ne mogu vam detaljnije opisivati jer bi mi za to trebalo bar 100-tinjak stranica, a osim toga neke stvari se ne mogu prenijeti tekstualno, neke možete tek doživjeti i vidjeti da bi razumjeli pravi kontekst .

Ali, da se vratim na priču!

Vratili smo se iz Poljske, sastali se s investitorom, rekli mu da ne želimo više surađivati s njim. Potom su krenule rasprave, bolje reći „uvjetovanja“, razno razne ideje našeg tadašnjeg investitora i nesuđenog predsjednika uprave. Mogao bih reći:  počele su „letjeti sjekire“.

Ugovor koji su dečki na startu potpisali (SHA – ugovor imatelja udjela) je bio u potpunosti prilagođen investitoru. On je po ugovoru prvi koji se isplaćuje iz svega što firma posjeduje. A firma je tada posjedovala svega par računala, desetak servera i nedokumentirani, vrlo kompleksni Xclaim sustav, s kojim se bez Fista nije moglo ništa, tako da investitor nije mogao prodati imovinu firme i naplatiti se iz nje.

Ja sam, s obzirom na date okolnosti, sve papire koje smo imali u poduzeću predao mojem prijatelju, odvjetniku Predragu Petričeviću, koji nam je u narednih godinu dana svima postao prijatelj. Predrag nam je rekao koje su nam opcije, savjetovao kako da se postavimo i što nam je sljedeće za činiti.

Martin je tada kontaktirao svog prijatelja X, koji je imao uspješno poduzeće i potencijalni novac, da nam pomogne isplatiti investotora, također kontaktirali smo i onog potencijalnog investitora koji je ranije bio zainteresiran investirati u nas. Svi se međusobno upoznajemo,  predlažemo obojici, s kojima smo ostvarivali kontakte, da zajedno investiraju u nas, a da ćemo mi sa starim investitorom ispregovarati cijenu njegova udijela u firmi. Oni su se načelno zainteresirali, ali im je trebalo vremena da razmisle. Paralelno s ovim, ja sam kontaktirao Poljake obavješćujući ih o situaciji, te sam njima, također, predlažio da nas preuzmu.

Većina  komunikacije između našeg starog investitora, nesuđenog člana uprave i nas tada se je odvijala putem maila. Tako sam, za izvjesno vrijeme, kontaktirao nesuđenog člana uprave i zatražio sastanak s njim da bi saznali koliko bi oni novaca potraživali za svoje udjele (udjele investitora). Sastao sam se s njim 15.12.2007. u kafiću pored Ekonomskog faksa i nakon kratkog pristojnog uvoda, upitao ga koliko oni (odnosno investitor) novaca traže da ih isplatimo. A ovaj, kao da je jedva dočekao pitanje. Puknuo je cifru 10 puta veću od one koju je investitor uložio!:) Čim je on puknuo cifru, ja sam puknuo u smijeh. Kad sam malo došao k sebi  (od smijeha), odgovorio sam mu da s obzirom na njihove uvjete, smatram sa suradnja neće biti moguća, te da ostanu li oni pri tom iznosu mi zatvaramo firmu pa će, u tome slučaju,  novac koji je investitor uložio najvjerovatnije propasti. Kraj runde!

Našao sam se nakon toga s Martinom i Fistom i ispričao sam im što se desilo. Dogovorili smo se da ćemo napraviti kontraprijedlog investotoru i reći mu: „Mislite li da Xclaim vrijedi toliko novaca, jeste li, možda, zainteresiran preuzeti naše udjele za 100.000 eura nižu cijenu ? Naravno, kao što smo i očekivali, odgovor je bio negativan. Ali, ovim smo potezom drastično spustili cijenu koju oni mogu tražiti!

Investitor nas je u nekoliko navrata pokušao prodati nekim drugim firmama, ali kada su potencijalni kupci čuli da je sustav nedokumentiran, te da mi u slučaju da nas oni kupe ne želimo nastaviti raditi, investitor i nesuđeni predsjednik uprave nakon nekog vremena shvatili su da im je naš prijedlog jedina opcija.

Za to vrijeme u uredu je bio kaos. Da bi dokazali investitoru da bez nas ne ide, Martin, Fist i ja nismo dolazili u ured. U ured je dolazila samo Maja (na čemu smo joj neizmjerno zahvalni). Ona je održavala firmu na životu, komunicirala s medijima, objašnjavala im situaciju, odrađivala sve poslove u firmi koju smo mi svijesno rušili da je dobijemo za pristojnu cijenu.

Tada smo išli, kako se kaže, „na nož“. Vjerovali smo da ćemo uspjeti. Naše vjerovanje nije proizlazilo samo iz nekakvog ludila (za koje ne mogu reći da nije imalo svog utjecaja) već i iz činjenice da pregovaramo s dva bankara, od kojih je jedan uložio, za nas tada ozbiljniji iznos novaca u firmu, te da poslije svega ti novci mogu propasti… Možete li zamisliti da bankar izgubi novce?!  Dakle, znali smo da oni s nama neće na nož, jer su im novci bitniji od svega ostalog, te da će im i sam povrat uloženog biti puno bolje riješenje od propasti.

Uporedo s pregovorima oko cijene Xclaim-a, pregovaramo i s novim investitorima, Poljacima (Sienkowski se počeo zanimati za Xclaim), X-om i s ranije zainteresiranim investitorom. Vrijeme je hujalo, cijena Xclaim-a padala, ali ne dovoljno. Uspjeli smo dotadašnjem investitoru prepoloviti cijenu na pola početne. No, to je i dalje bilo suludo puno (5 puta više nego je investitor uložio). Naravno, nismo pristajali ni na to. Pustili smo da vrijeme teče. Znali smo da onaj tko ima više vremena ima i prednost u pregovorima. Znali smo da oni znaju da je svakim danom mogućnost propasti Xclaima sve veća čime i povrat investitorovog novca sve manje izglednija.

U međuvremenu, mi smo se ponovo sastali s našim potencijalnim domaćim investitorima. Obznanili su nam koliko novaca mogu odvojiti za preuzimanje, kao i da će još razmisliti jer nisu sigurni da li će to biti dovoljno za isplatu starog investitora, dodatnu investiciju za oživljavanje firme, te kako bi financirali širenje. Čuvši koliko su u mogućnosti ponuditi za isplatu investitora, kontaktirali smo dotadašnjeg investitora i po prvi put izašli sa svojom ponudom za 100.000 € nižom od njegove zadnje. Dali smo mu 5 dana da se izjasni i on je pristao . Ali nije ni tu kraj… Investitor koji je ranije bio zainteresiran, radi nove situacije, povećanja potrebnog novca za investicije, odustao je. I sada smo se našli u novoj „vatri“ – situaciji kada je stari investitor pristao na našu ponudu, a jedan novi otpao! Ispadalo je da  imamo samo pola novaca! Došlo je vrijeme za sastanak sa starim investitorom, kojega smo morali odgoditi s obrazloženjem da nije sve išlo onako kako smo zamišljali i da imamo samo pola novaca od onih koje smo mu ponudili, da firma propada i da nema šanse skupiti više novaca. Za to se vrijeme investitor X isto premišljao. Sada mu je rizik samostalnog ulaska veći, jer su novci potrebni za finaciranje otpali. Objašnjavali smo mu da će nama, u toj situaciji, cilj biti na kraju, firmu prodati Poljacima, te da ponuđena sredstva tretira kao posudbu Martinu, Fistu i meni, kao i da ćemo mu u roku od oko 8 mjeseci, u transakcijama s kupovinom i prodajom zaraditi 20.000 €. On je pristao, a pristao i stari investitor na manje od pola dogovorenog iznosa videći da je vrag odnio šalu i da ljudi više nisu sigurni investirati u Xclaim!

Od naše svađe do dogovora prošlo je oko tri mjeseca. Negdje, sredinom veljače 2008 g. sastali su se stari investitor i novi X, te se dogovarali oko transakcije i potpisivanja papira. Nemojte pomisliti da smo starog investitora ogoljeli. Iskazali smo prema njemu pošten odnos te je  on prodajom svojeg udjela zaradio 40%  na uloženo. Držali smo da je to pošteno, jer da njega nije bilo vjerovatno ne bi bilo ni Xclaim-a.

Kroz cijelo to vrijeme ja sam bio u kontaktu sa Sienkowskim iz Poljske i pregovarao oko prodaje. Firma tada nije bila u najboljem stanju, već sam rekao, namjerno smo je bili rušili, potrošili smo novce, kasnili smo medijima s isplatama (još jednom im hvala što su nas čekali!), bili smo na rubu. Nismo sada više ni sami znali imamo li snage vratiti sve na staro, ali rekli smo si „nakon svega što smo preživjeli do sada, nećemo ni sada odustajati!“.

Oprostili  smo se od starog investitora, pustili u vlasničku strukturu novoga na dogovoreno vrijeme i nastavili pregovore oko prodaje s Ad.Net-om , koji je najveća internet oglasna mreža u Poljskoj, i dio IG (internet group) dioničkog društva koje se sastoji od nekih 6-7 poduzeća koja se bave različitim web poslovanjima.

Još se i sada znamo zapitati kako bi danas izgledao Xclaim da smo svi imali istu viziju i radili na istom cilju – da proširimo Xclaim na što više tržišta, umjesto što se kroz razne kombinacije  išlo za otimanjem udjela u firmi i skupljanju 51% potrebnih udjela  za donošenje odluka u poduzeću.

Dakle, do sada smo prošli nekih 10 mjeseci poslovanja Xclaim-a… Što se dalje dešavalo, čitat ćete u sljedećem nastavku…

Ovaj tjedan slavimo treći rođendan Xclaima, te sam stoga odlučio sa svima vama podijeliti priču. Ispričat ću vam što smo svašta proživjeli u protekle tri godine. Neka imena neću spominjati, cifre neću spominjati, ali ću vam pokušati prikazati zašto nama u Xclaimu baš nikad nije bilo dosadno. Svaka sličnost sa stvarnim osobame je slučajna

Dakle, prije nešto manje od 4 godine Martin Birač, Tomislav Fistrić i Krešimir Drvar, razmišljali su kako monetarizirati svoj site –  Mojblog.hr. Tako je Martin jednog dana surfao netom i naišao na intext oglas Vibrant medie. Taj mu se format učinio zanimljivim za monetizaciju site-a MojBlog. MojBlog je imao mnogo teksta, ali tekst je bio „u vlasništvu“ blogera. Porazgovarao je s Fistom (našim programerom) i predložio mu da naprave sustav kroz koji će servirati intext oglas, a  prihode od prodaje oglasa dijeliti s blogerima. Kako Fist nikada ne radi ništa što se unaprijed ne proda, tako je Martin  prvo u PhotoShopu nacrtao primjer oglasa, pa uputio pitanje Nenadu Bakiću bi li bio zainteresiran kupiti takav oglas. Nenad je odgovorio potvrdno, a Fist  započeo osmišljavati kako će sustav raditi. Kad su skužili da im je svejedno rade li to samo za svoj site, ili za sve siteove, odlučili su proširiti priču i napraviti AdServer za mrežno serviranje intext oglasa. Ekipi s kojom su se družili pričali su o svojoj ideji. Tako im se  pridružio još jedan prijatelj izrazivši želju da pomogne oko projekta uz napomenu  da ima još neke zamisli što bi mogli raditi.

Za cijeli projekt trebala je naravno i investicija. Krenuli su u potragu za kapitalom. Martin je tada studirao na Akademiji dramske umjetnosti. Na jednom od predavanja, na kolegiju: Financiranje filmova – gost predavač (bankarski konzultant), rekao je da je on investitor te da mu se javi onaj tko misli da ima zanimljiv projekt. Jedva dočekavši kraj predavanja Martin se javio… i  nakon izrade poslovnog plana, stigli su i novci za start projekta.

Prvih godinu dana radili su svašta, pokrenuli su Xportal (portal građanskog novinarstva), „agenciju“ Xonline i radili na Xclaim-u. Xportal nije ostvario željeni uspijeh, agencija je odradila nekoliko stvari, na  Xclam-u se još radilo. Među pokretačima je došlo do razilaženja u nekim mišljenjima,te je jedan od njih napustio firmu. U njoj su ostali Martin, Fist i investitor.

Priča se  bliži razdoblju od unatrag tri godine. Ja sam odlučio napustiti Pogodak.hr. To je saznao Martin Istog me je dana pozvao na sastanak, prezentirao što planiraju napraviti i pozvao da im se pridružim. Videći o čemu se radi izrazio sam zanimanje za  projekt. U roku dva dana dečki  su organizirali sastanak kako bih se upoznao s investitorom, te se dogovorili oko uvjeta pod kojima ću doći u Xclaim. Uvjete smo usuglasili. Počeo sam raditi. Službeno, u ured sam prvi put došao krajem mjeseca travnja. Upoznao sam se s ostatkom ekipe koja je tamo radila, Majom Klanjčić (project manager) i Goranom Poštom (programer). Osmislili smo start, dogovorili s prvim medijima ulazak  u mrežu, prodali prve kampanje… Naravno, kako se Martin već pred godinu dana dogovorio s Nenadom Bakićem, a koji drži do svojih obećanja, prve oglase pokrenuli smo za Nenadove site-ove KupiProdaj i Netopolis, a u isto vrijeme prodali i prvu kampanju mobilnom operateru Tele2.

Dakle, krenuli smo prikazivati oglase 1.5.2007. godine. Imali smo fantastičan start! Ali, kampanje su bile testne, za male iznose. Sjećam se, kako me je u jednom trenutku (drugi ili treći dan od starta) pozvao Fist u sobu za sastanke i upitao „Kada ti misliš isplatiti svoju plaću?“ . Fist je „zakon“ lik, vrhunski programer, business orijentiran i brutalno kazano, bez dlake na jeziku! Dakle, kada Fista nešto zanima, Fist to i pita! Porazgovarali smo se i sve riješili.

Xclaim ekipa (Martin lijevo, ja desno,  Fist straga)

Kako je sve naglo počelo, moj dolazak, pa odmah start Xclaim-a, nisam inzistirao unaprijed potpisati sve ugovore. Odmah sam se bacio na posao i čekao potpisivanje ugovora, te dočekao nakon nekoliko tjedana. Pažljivo sam pročitao, pregledao s odvjetnikom i potpisao ugovore. Ali, kada su  te ugovore pročitali Martin i Fist uočili su neke nepravilnosti. Nepravilnosti su se odnosile na njihove udjele u firmi. Dakle, tek temeljem mog ugovora uvidjeli su koliko službeno udjela imaju oni, a koliko investitor. Do tada su u firmi bile odrađene već dvije runde dokapitalizacije. Investitoru su postavili pitanja vezana za udjele našto je investitor tvrdio da se „greška“ desila slučajno, budući je on sve novce uplatio na svoje ime pa su radi toga njima udjeli smanjeni. Obećao je da će se to izmijeniti. Dečki su se usuglasili i sukladno dogovoru nastavili raditi.  Iz mjeseca u mjesec, i to u najgorim mjesecima za prodaju oglasnog prostora, mi smo rasli!

Negdje u kolovozu 2007. godine, zadovoljni s rastom, počeli smo razmišljati o širenju na druga tržišta. Investitor je tada u firmu doveo svojeg prijatelja s kojim je dogovarao da nam bude konzultant. S obzirom da je dotični bio član uprave jedne HR banke i pohađao jedan od najelitnijih executive MBA-a na svijetu, bili smo sretni što će nam u poduzeće doći netko s takvim znanjem i iskustvom. Pomagao nam je, tako, pri izradi prvog pravog business plana.  Dok je on radio business plan, mi smo  i dalje izvrsno prodavali i rasli.

S rastom prodaje svima su nam porasli apetiti, nama za širenje u druge zemlje, drugima za udjele u poduzeću. Dogodilo se, tako, da je dotadašnji konzultant, dogovarao s investitorom svoju buduću ulogu – ulogu predsjednika uprave Xclaim-a. To je značilo da je i za njega potrebno osigurati udjele u vlasništvu firme. Načelno smo pristali da se svaki od nas odrekne određenog postotka udjela u poduzeću u njegovu korist.

Paralelno s tim, također, razmišljali smo o prikupljanju novih financijakih sredstava za širenje na druga tržišta, o traženju partnera na drugim tržištima. K’o za vraga, kontaktirao me je tada Dragan Varagić iz Srbije, a kojeg sam dobro upoznao još dok sam radio na otvaranju Pogotka u Srbiji,  te mi javio da ekipa iz slovačkog Etargeta planira ući na HR tržište, te da bi se, možda, bilo zanimljivo s njima sastati. I tako se dogodio sastanak s  braćom Vidović; Marekom koji je i danas country manager za HR i Peterom, osnivačem Etargeta. Razgovarali smo  o mogućnostima suradnje. Također me, tada, na preporuku Gemiusa kontaktirao i Pawel Gajdemski iz Poljske, tadašnji business developer, za, u to doba najveću poljsku internet oglasnu mrežu Ad.Net. Tražio me je da im pomognem oko pokretanja njihove podružnice u HR. Obavili smo razgovor i s njim, te zatražili suradnju. Nakon toga smo otputovali u Slovačku, sastali smo se s Etargetom, dogovorili međusobnu pomoć za ulazak na tržište i preko Etargeta stupili u kontakt s potencijalnim direktorom Xclaim-a u Slovačkoj.

U međuvremenu, da bi se financirao rast, investitor i naš novi budući predsjednik uprave došli su  na ideju da se prije traženja izvora financiranja izvana, ponajprije,  provede interna dokapitalizacija poduzeća. Što je to značilo?… da svatko od nas proporcionalno udjelu koji bismo trebali  imati uloži određenu svotu novaca u poduzeće. Ali, kako Martin, Fist i ja nismo imali financijska sredstva za uložiti, mi smo umjesto novca trebali dati tzv.  „promissory note“ na odredjeni iznos kojim bi garantirali da se u slučaju odluke da prodamo firmu dio novaca u firmu  i vrati (onaj dio koji bi trebali uložiti u trenutku dokapitalizacije). No, postojala je „kvaka“. Mi svoje „promissory note“ nismo mogli dati na iznos koji je proporcionalan našim udjelima već na manji, dok je naš budući predsjednik uprave imao pravo dati više novca nego što je trebao imati udjela u firmi čime bi on preuzeo  i naše udjele koje mi nismo mogli  dokapitalizirati (jer nam nisu dali da „promissory note“ bude na puni iznos).

Na taj način ne bi uložili proporcionalno, već bi on (predsjednik uprave) uložio nešto više,  mi nešto manje; on bi po toj formuli preuzeo i dio naših vlasničkih udjela u firmi.

Poneseni željom da brzo rastemo, načelno smo pristali i na to. Ali, da bi namaknuli dovoljno kapitala za širenje na inozemna tržišta, dogovarali smo da se proda još 16% udjela u poduzeću. Kako smo Martin i ja poznavali neke online poduzetnike koji su uspjeli prodati udjele u svojim poduzećima i namaknuti pristojna sredstva za investirati u nas. Kontaktirali smo ih. Vjerovali smo da s njihovim know how-om i kontaktima možemo još brže rasti, pa možda doći i na neko od zapadno europskih tržišta. Poslali smo im što nudimo i za koliko, te nam je jedan od njih javio da bi preuzeo svih 16% udjela pristanemo li mu prodati svih 16% , te da će nam onda dati i tzv. „sweetener“ u obliku dodatnih 5.000,00 €. Ali, našem investotoru i budućem presjedniku uprave to se nije svidjelo ??? Oni su tom investitoru, koji nam je uistinu ponudio pomoć, čak i više nego smo tražili, bili spremni ponuditi tek 6% udjela, a preostatak (10%) bi po 1% podijelili svojim prijateljima i poznanicima.

Već sam spomenuo da smo uz Etarget stupili u kontakt i s poljskim Ad.Net-om, te bili pozvani na Gemiusovu konferenciju InternetCEE. Martin i ja smo otputovali u Poljsku na sastanak s Ad.Net-om. Zanimalo nas je, naravno, pronaći strateškog partnera koji bi nam mogao otvoriti vrata poljskog tržišta, bar10 puta većeg od hrvatskog!!! Sastali smo se s  Pawelom Gajdemskim i upoznali legendarnog Roberta Sienkowskog (predsjednika uprave Ad.Net-a). U prvi trenutak  spomenute osobe i nisu bile pretjerano zainteresirane za Xclaim. Izrazili su želju s nama raditi i otvoriti Ad.Net u HR….a mi nismo bili zainteresirani za Ad.Net ako oni nisu zainteresirani za Xclaim .

U to vrijeme u HR su se pripremali svi papiri za vraćanje dijela udjela Martinu i Fistu, postavljanje našeg budućeg predsjednika uprave, za internu dokapitalizaciju, za eksternu dokapitalizaciju… No,  ma koliko god smo mi inzistirali da se odabere ponuda prethodno opisana, dotadašnji investitor zajedno s predsjednikom uprave nisu pristali na naš izbor investitora već je u obzir dolazila samo njihova opcija. I tako smo se Martin i ja, boraveći u jednoj hotelskoj sobi u Poljskoj, počeli zapitkivati sčega odbijaju naš izbor zasigurno puno bolji od njihovoga, investitora koji daje više  novaca, pa smo počeli kalkulirati sve prijašnje transakcije. Došli smo do izračuna da bi oni sa svojim prijateljima, nakon svih dokapitalizacija skupa, imali točno 51% udjela. I napokon su nam sve njihove prijašnje kombinacije sjele na svoje mjesto…

Bili smo poneseni našim uspjehom. Željeli smo raditi i širiti se. Nismo se previše obazirali na „kombinacije“, dok te kombinacije nisu išle kontra našoj zelji da što prije narastemo. Ali, tada smo sve povezali… Vratili smo se u HR, sjeli s Fistom i sve mu objasnili. Naravno, Fist je uvijek bio uz nas i nismo trebali puno vremena da odlučimo investitoru i našem nesuđenom predsjedniku uprave reći da više ne želimo, uopće, surađivati s njima!

Nije  ovo kraj, ovo je tek prvih 6-7 mjeseci rada Xclaima… nastavak slijedi…

U ovom dijelu želio bi ukratko opisati međusobnu povezanost prethodno opisanih oblika oglašavanja. Kako se oglašavanje ne temelji samo na navedenim modelima oglašavanja, želio bih  „sliku“ ponešto i proširiti.

Dakle, osnovni zadatak banner oglasa je upoznati korisnike da neki proizvod/usluga postoji. Oglašavanjem na tražilicama omogućava se korisniku da sazna potrebne informacije o proizvodu a da bi mogao donijeti odluku o kupovini, dok se oglašavanjem na društvenim medijima pokušava preporukom „sugerirati“  korisniku da svoju, eventualnu, dilemu razriješi isprobavanjem proizvoda  nekog  od oglašivača, da prosto postavi pitanje: zanima li ga neka dodatna informacija…. Ali isto tako svaki od navedenih oglasnih metoda može imati i ulogu sredstva za izravnu prodaju dosegne li korisnika koji u tom trenutku ima neku potrebu koju mu taj proizvod može zadovoljiti, a proces donošenje odluke o kupovini toga proizvoda ne zahtjeva preveliko promišljanje ili se baš radi o proizvodu kojeg taj korisnik želi. Netko može kupiti npr. kartu za koncert Madonne, tako da klikne na banner i kupi kartu. Netko može tražiti preko tražilice članke o internet oglašavanju i preko sponzoriranog linka na tražilici koji se prikazuje na tim ključnim riječima vidjeti da se ubrzo održava konferencija o interenet oglašavanju, kliknut na link i kupiti kartu. Ja sam na Twitter-u ,jer je netko od ljudi koje pratim kupio WTFJeans, otišao na site , vidio o čemu se radi,  nakon nekoliko sati  sam ponovo otišao na stranicu i kupio traperice preko interneta.

Kada je riječ o društvenim medijima, ljudi koji su na Twitteru prateći neku sebi zanimljivu osobu znaju često otvarati iste stranice sljedeći stranice toj osobi zanimljive. Tim slijedom može na site-u, primjerice o WTF Jeans-u, na kojemu je ona kupila traperice i sam onaj koji odredjenu osobu prati , poveden njome, odmah ili poslije par sati  kupiti iste.

Ali iza mnogih od stvari, koje se kupuju naizgled direktno, je malo duži proces odluke o kupovini. Spomenuo sam prije kupnju karte za koncert Madonna-e. Madona je svjetski poznati brand, pa je za posumnjati da bi gore opisanu aktivnost napravio korisnik da se radi o koncertu nepoznate mu muzičke grupe. U slučaju Madonna-e radi se o „zvijezdi“ koja je imala dugi niz godina offline brandinga. Korisniku koji je kupio kartu za njen koncert nije trebalo dugo odlučivati o kupovini. On je još i prije nego je znao da će se koncert održati sazrijevao u odluci da jednom na koncert ode.

U drugom slučaju korisnik ima potrebu za informacijama o internet oglašavanju, te je preko tražilice naišao na nešto dodatno što mu može pomoći, mogli bi reći da je naišao na supstitutivni proizvod koji će mu, također pružiti edukaciju kakvu je u startu tražio, te se odlučio na kupovinu.

U trećem slučaju (odnosno mojem) kupovine WTFJeans traperica, moglo bi se reći da se radi o skoro,  pa impulsnoj kupovini. Osoba je prateći sebi zanimljivu ocijenila da je proizvod vrlo dopadljiv, jednako tako i sama ideja proizvoda, a jednako dopadljiv i nacin kako ekipa iz WTFJeansa komunicira sa svojim kupcima. Sve pobrojeno dovelo je do odluke o kupovini.

Istina  je , medjutim, da postoji puno više faktora nego ih se  navodi u zadnjih par članaka. Svaki proizvod ima vlastiti „prodajni put“, različiti brandovi unutar iste kategorije proizvoda targetiraju različite target skupine koje na različite načine donose odluke o kupovini; različite target skupine, također, konzumiraju na različite načine medije, pa oglašivači moraju poruku prilagoditi medijima koje koriste njihovi korisnici. Različiti brandovi svoje potencijalne korisnike „mame“ s različitim vrijednostima i prodajnim porukama. Klasično oglašavanje, također, ima velik utjecaj na kupovinu, posebno ze neke kategorije proizvoda. Ono što je, isto tako, istina jeste  dabi svi oblici kojima poduzeće usmjerava komuniciranje prema svojim potencijalnim korisnicima trebali biti sinhronizirani. Dakle, bez obzira koji se sve kanali koriste da bi se doseglo korisnike, svi ti kanali moraju biti sinhronizirani, te se nadopunjavati, da bi se postigao maksimum, tj. da bi se postigla njihova međusobna sinergija, a time i maksimalna prodaja proizvoda.

Svi mi, htjeli to priznati ili ne, radi „onlinezacije“ naših života sve više konzumiramo online medij. Nije samo da online mediji oduzimaju vrijeme klasičnim medijima, već laptopi, smartphone-ovi, te nove kategorije tehnikalija poput iPod-ova, Kindle-ova i sličnih proizvoda omogućavaju nam da vrijeme koje smo ranije koristili za nešto drugo,  pa nismo bili u mogućnosti biti u kontaktu s medijima, danas koristimo za praćenje medija. Sada u kontaktu s online medijima možemo biti i u autu, tramvaju, vlaku, dok smo u dućanu i biramo proizvod, dok šećemo cestom i tražimo na smartphone-u najbliži restoran… Ali, također, radi te drugačije konzumacije medija i promjena koje „onlinezacija“ donosi u naše živote, ona mijenja ne samo način na koji donosimo odluke o kupovini već i život sam.

Brandovima je digitalizacija omogućila aktivno uključivanje većeg broja svojih korisnika u njihov rad, međusobnu suradnju na novim proizvodima, sudjelovanje u  biranju boje i oblika novih proizvoda…

Također, direktna komunikacija korisnika s brandovima je sve veća i sve više pod „pritiskom javnosti“. Ona ispada s jedne strane osobna, ali kako tu osobnu komunikaciju može pratiti svatko koga to zanima, komunikacija postaje onoliko javna koliko raste broj osoba koju zanima (pa ju onda neizravno prate). To mijenja način na koji brandovi mogu i trebaju komunicirati sa svojim korisnicima. To su neke nove stvari koje trebaju naučiti, uz sve ono što još, pored rečenog, trebaju raditi.

Uza sve spomenuto, a možda i nespomenuto, oglašivači će se morati više truditi prije svega postići kvalitetu svojih proizvoda/usluga, budući da se vijesti  sve brže šire,  a oglašivači ih sve teže kontroliraju. Brandovi će se u budućnosti još više trebati fokusirati na odgovor na pitanje „kako svojim korisnicima možemo uljepšati/poboljšati život“.