U prvih prvih 6 mjeseci bilo je još puno, puno smijeha i smiješnih situacija, gotike, ribljih restorana, zabava u City hotel Bratislava, vožnji, turbana… u kojima smo se našli sa ili radi našeg nesuđenog predsjednika uprave 
. Nažalost, ne mogu vam detaljnije opisivati jer bi mi za to trebalo bar 100-tinjak stranica, a osim toga neke stvari se ne mogu prenijeti tekstualno, neke možete tek doživjeti i vidjeti da bi razumjeli pravi kontekst .
Ali, da se vratim na priču!
Vratili smo se iz Poljske, sastali se s investitorom, rekli mu da ne želimo više surađivati s njim. Potom su krenule rasprave, bolje reći „uvjetovanja“, razno razne ideje našeg tadašnjeg investitora i nesuđenog predsjednika uprave. Mogao bih reći: počele su „letjeti sjekire“.
Ugovor koji su dečki na startu potpisali (SHA – ugovor imatelja udjela) je bio u potpunosti prilagođen investitoru. On je po ugovoru prvi koji se isplaćuje iz svega što firma posjeduje. A firma je tada posjedovala svega par računala, desetak servera i nedokumentirani, vrlo kompleksni Xclaim sustav, s kojim se bez Fista nije moglo ništa, tako da investitor nije mogao prodati imovinu firme i naplatiti se iz nje.
Ja sam, s obzirom na date okolnosti, sve papire koje smo imali u poduzeću predao mojem prijatelju, odvjetniku Predragu Petričeviću, koji nam je u narednih godinu dana svima postao prijatelj. Predrag nam je rekao koje su nam opcije, savjetovao kako da se postavimo i što nam je sljedeće za činiti.
Martin je tada kontaktirao svog prijatelja X, koji je imao uspješno poduzeće i potencijalni novac, da nam pomogne isplatiti investotora, također kontaktirali smo i onog potencijalnog investitora koji je ranije bio zainteresiran investirati u nas. Svi se međusobno upoznajemo, predlažemo obojici, s kojima smo ostvarivali kontakte, da zajedno investiraju u nas, a da ćemo mi sa starim investitorom ispregovarati cijenu njegova udijela u firmi. Oni su se načelno zainteresirali, ali im je trebalo vremena da razmisle. Paralelno s ovim, ja sam kontaktirao Poljake obavješćujući ih o situaciji, te sam njima, također, predlažio da nas preuzmu.
Većina komunikacije između našeg starog investitora, nesuđenog člana uprave i nas tada se je odvijala putem maila. Tako sam, za izvjesno vrijeme, kontaktirao nesuđenog člana uprave i zatražio sastanak s njim da bi saznali koliko bi oni novaca potraživali za svoje udjele (udjele investitora). Sastao sam se s njim 15.12.2007. u kafiću pored Ekonomskog faksa i nakon kratkog pristojnog uvoda, upitao ga koliko oni (odnosno investitor) novaca traže da ih isplatimo. A ovaj, kao da je jedva dočekao pitanje. Puknuo je cifru 10 puta veću od one koju je investitor uložio!:) Čim je on puknuo cifru, ja sam puknuo u smijeh. Kad sam malo došao k sebi (od smijeha), odgovorio sam mu da s obzirom na njihove uvjete, smatram sa suradnja neće biti moguća, te da ostanu li oni pri tom iznosu mi zatvaramo firmu pa će, u tome slučaju, novac koji je investitor uložio najvjerovatnije propasti. Kraj runde!
Našao sam se nakon toga s Martinom i Fistom i ispričao sam im što se desilo. Dogovorili smo se da ćemo napraviti kontraprijedlog investotoru i reći mu: „Mislite li da Xclaim vrijedi toliko novaca, jeste li, možda, zainteresiran preuzeti naše udjele za 100.000 eura nižu cijenu ? Naravno, kao što smo i očekivali, odgovor je bio negativan. Ali, ovim smo potezom drastično spustili cijenu koju oni mogu tražiti!
Investitor nas je u nekoliko navrata pokušao prodati nekim drugim firmama, ali kada su potencijalni kupci čuli da je sustav nedokumentiran, te da mi u slučaju da nas oni kupe ne želimo nastaviti raditi, investitor i nesuđeni predsjednik uprave nakon nekog vremena shvatili su da im je naš prijedlog jedina opcija.
Za to vrijeme u uredu je bio kaos. Da bi dokazali investitoru da bez nas ne ide, Martin, Fist i ja nismo dolazili u ured. U ured je dolazila samo Maja (na čemu smo joj neizmjerno zahvalni). Ona je održavala firmu na životu, komunicirala s medijima, objašnjavala im situaciju, odrađivala sve poslove u firmi koju smo mi svijesno rušili da je dobijemo za pristojnu cijenu.
Tada smo išli, kako se kaže, „na nož“. Vjerovali smo da ćemo uspjeti. Naše vjerovanje nije proizlazilo samo iz nekakvog ludila (za koje ne mogu reći da nije imalo svog utjecaja) već i iz činjenice da pregovaramo s dva bankara, od kojih je jedan uložio, za nas tada ozbiljniji iznos novaca u firmu, te da poslije svega ti novci mogu propasti… Možete li zamisliti da bankar izgubi novce?! Dakle, znali smo da oni s nama neće na nož, jer su im novci bitniji od svega ostalog, te da će im i sam povrat uloženog biti puno bolje riješenje od propasti.
Uporedo s pregovorima oko cijene Xclaim-a, pregovaramo i s novim investitorima, Poljacima (Sienkowski se počeo zanimati za Xclaim), X-om i s ranije zainteresiranim investitorom. Vrijeme je hujalo, cijena Xclaim-a padala, ali ne dovoljno. Uspjeli smo dotadašnjem investitoru prepoloviti cijenu na pola početne. No, to je i dalje bilo suludo puno (5 puta više nego je investitor uložio). Naravno, nismo pristajali ni na to. Pustili smo da vrijeme teče. Znali smo da onaj tko ima više vremena ima i prednost u pregovorima. Znali smo da oni znaju da je svakim danom mogućnost propasti Xclaima sve veća čime i povrat investitorovog novca sve manje izglednija.
U međuvremenu, mi smo se ponovo sastali s našim potencijalnim domaćim investitorima. Obznanili su nam koliko novaca mogu odvojiti za preuzimanje, kao i da će još razmisliti jer nisu sigurni da li će to biti dovoljno za isplatu starog investitora, dodatnu investiciju za oživljavanje firme, te kako bi financirali širenje. Čuvši koliko su u mogućnosti ponuditi za isplatu investitora, kontaktirali smo dotadašnjeg investitora i po prvi put izašli sa svojom ponudom za 100.000 € nižom od njegove zadnje. Dali smo mu 5 dana da se izjasni i on je pristao . Ali nije ni tu kraj… Investitor koji je ranije bio zainteresiran, radi nove situacije, povećanja potrebnog novca za investicije, odustao je. I sada smo se našli u novoj „vatri“ – situaciji kada je stari investitor pristao na našu ponudu, a jedan novi otpao! Ispadalo je da imamo samo pola novaca! Došlo je vrijeme za sastanak sa starim investitorom, kojega smo morali odgoditi s obrazloženjem da nije sve išlo onako kako smo zamišljali i da imamo samo pola novaca od onih koje smo mu ponudili, da firma propada i da nema šanse skupiti više novaca. Za to se vrijeme investitor X isto premišljao. Sada mu je rizik samostalnog ulaska veći, jer su novci potrebni za finaciranje otpali. Objašnjavali smo mu da će nama, u toj situaciji, cilj biti na kraju, firmu prodati Poljacima, te da ponuđena sredstva tretira kao posudbu Martinu, Fistu i meni, kao i da ćemo mu u roku od oko 8 mjeseci, u transakcijama s kupovinom i prodajom zaraditi 20.000 €. On je pristao, a pristao i stari investitor na manje od pola dogovorenog iznosa videći da je vrag odnio šalu i da ljudi više nisu sigurni investirati u Xclaim!
Od naše svađe do dogovora prošlo je oko tri mjeseca. Negdje, sredinom veljače 2008 g. sastali su se stari investitor i novi X, te se dogovarali oko transakcije i potpisivanja papira. Nemojte pomisliti da smo starog investitora ogoljeli. Iskazali smo prema njemu pošten odnos te je on prodajom svojeg udjela zaradio 40% na uloženo. Držali smo da je to pošteno, jer da njega nije bilo vjerovatno ne bi bilo ni Xclaim-a.
Kroz cijelo to vrijeme ja sam bio u kontaktu sa Sienkowskim iz Poljske i pregovarao oko prodaje. Firma tada nije bila u najboljem stanju, već sam rekao, namjerno smo je bili rušili, potrošili smo novce, kasnili smo medijima s isplatama (još jednom im hvala što su nas čekali!), bili smo na rubu. Nismo sada više ni sami znali imamo li snage vratiti sve na staro, ali rekli smo si „nakon svega što smo preživjeli do sada, nećemo ni sada odustajati!“.
Oprostili smo se od starog investitora, pustili u vlasničku strukturu novoga na dogovoreno vrijeme i nastavili pregovore oko prodaje s Ad.Net-om , koji je najveća internet oglasna mreža u Poljskoj, i dio IG (internet group) dioničkog društva koje se sastoji od nekih 6-7 poduzeća koja se bave različitim web poslovanjima.
Još se i sada znamo zapitati kako bi danas izgledao Xclaim da smo svi imali istu viziju i radili na istom cilju – da proširimo Xclaim na što više tržišta, umjesto što se kroz razne kombinacije išlo za otimanjem udjela u firmi i skupljanju 51% potrebnih udjela za donošenje odluka u poduzeću.
Dakle, do sada smo prošli nekih 10 mjeseci poslovanja Xclaim-a… Što se dalje dešavalo, čitat ćete u sljedećem nastavku…
